Nije ta priča tako jednostavna. Otkad znam za sebe, prijateljujemo sa strancima. Među mojim osobnim i obiteljskim prijateljima ima ljudi s drugih kontinenata, druge boje kože. Smeta mi što se priča o imigraciji iznosi selektivno i nektritički, da ne kažem ideološki. Danima čitam po društvenim mrežama kako su strani radnici divni ljudi koji obogaćuju našu kulturu. Istina je pak da su zarađivači novca u stranoj zemlji, nerijetko loše smješteni i neadekvatno plaćeni. To je mi je jako žao. Žao mi je i što jure na raznim vozilima dostavljajući hranu Zagrepčancima koji bi, ruku na srce, i sami mogli prošetati do trgovine ili restorana… ili nešto skuhati. Žao mi ih je i jer će dugoročno, ostanu li ovdje, zaraditi nešto više nego u Nepalu, ali izgubit će sve što životu daje okus: svoj jezik, svoju kulturu, svoja uvjerenja i način života. Kao što djeca naših iseljenika u Rotterdamu, kako mi javlja bivša učenica, više ne znaju hrvatski.
Koliko su obogatili tuđu kulturu, ne znam, ali svoju su izgubili. Argument da su i Hrvati bili i ostali gastarbajteri jadan je: imamo golemu dijasporu, veću od nas ovdje, koja se nije vratila i ne vraća se. Biblija osobito naglašava pravednost i solidarnost sa strancima, jer su oni u lošijem položaju: “Ne ugnjetavaj pridošlicu! Ta znate kako je pridošlici; i sami ste bili pridošlice u zemlji egipatskoj“ kaže Knjiga izlaska (Iz 23,9) a Psalam 1¸46 izrijekom kaže da Bog „štiti pridošlice“. S druge strane, jasna je uputa da se pridošlica, dok je kod domaćina, treba pridržavati domaćinovih pravila: „Šest dana obavljaj svoj posao, ali sedmoga dana od posala odustani, da ti otpočine vol i magarac i da odahne sin tvoje sluškinje i pridošlica“ (Iz 23, 12).
Spolno uznemiravanje maloljetnica
S druge strane, postoji nešto o čemu se ne može čitati: moje učenice od petnaest i šesnaest godina, od kojih su neke iz Ukrajine, više su puta u školi, na satu, govorile kako su im Nepalci dobacivali provokativne fraze, jednu su čak i pratili, što je prijavljeno policiji. Učenici su potvrdili da se to događa. Spolno uznemiravanje, tako se to službeno naziva, nisu doživjele od Hrvata, nego od Nepalaca. Nije da nije moglo biti obratno. Ali nije bilo. Poznavajući ih, nemam razloga vjerovati da izmišljaju ili lažu…ili da su im roditelji zatucane fašističke seljačine, kako bi neki imputirali. Priča uvijek ima dvije strane.
Masovni dolazak ljudi s drugog dijela svijeta odgovor je na našu demografsku pustoš i prigoda je da strane radnike tretiramo ljudski i pravedno. Međutim, donosi i sasvim stvarne probleme. Zapravo, doseljavanje nekoliko stotina tisuća stranaca s drugog dijela svijeta i i iseljenje isto tolikoga broja domaćih ljudi u pet godina – ako se nešto ne promijeni – početak je kraja. Osim rušenja cijene rada, masovna imigracija u kratko vrijeme donosi i sraz kultura… i getoizaciju, i druge probleme. Zato ona nije i ne može biti dugoročno rješenje na demografski i svaki drugi krah kojem svjedočimo. Svačija je kultura vrijedna. Ali ja volim svoju više od ijedne druge. Jer je moja. Jer sam ja ja, jer ja želim biti ja, a ne netko drugi.
Dokidanje različitosti u ime različitosti
Prihvaćanje i poštivanje različitosti mantra je suvremenoga doba od koje vrvi politički, medijski i obrazovni sustav. Pogleda li se malo bolje, logički, otkrivaju se paradoksi koji potvrđuju da poštujemo li doista različitosti, to u pravilu ne ističemo. Kao prvo, različitost podrazumijeva defnirane identitete; samo oni koji se doista razlikuju mogu biti različiti. Upravo u inat tomu, oni koji slave različitosti promiču globalističko razvodnjavanje svih identiteta, stvarajući žabokrečinu u kojoj svi misle isto, odijevaju se isto, hrane se isto i ponašaju se isto – kako bi se izbjegao svaki konflikt. Gašenje slobode i stvarne različitosti – lijek – u tom je slučaju gori od bolesti – mogućega konflikta. Tomu je tako jer ti isti iskrivljuju pojam tolerancije i poštovanja, pa čak i ljubavi; tolerancija tj. snošljivost podnošenje je ljudi s kojima se ne slažemo, poštivanje ima smisla najviše kada nečija uvjerenja i životni stil ne potpisujemo i ne dijelimo. Ljubav dolazi do izražaja kada zahtijeva trud, inače je intertna i/ili latentna. Štoviše, od svojih učenika Isus traži da “ljube svoje neprijatelje i mole za one koje ih progone” (Mt 5, 44), što nipošto ne znači da odobre njihove stavove i postupke, što bi bila čista ludost (i dokidanje različitosti)!
Dakle, podnositi i željeti dobro svima onima s kojima se ne slažem i čije stavove i postupke smatram pošašću, pomoći im ako se nađu u nevolji, ali boriti se protiv njihovih ideja i djela svim miroljubivim sredstvima. Dok god sam slobodno biće koje misli, ne postoji nikakva logična obveza da prihvatim nečije različitovanje samim time što ono postoji, ma kako glupo, neutemeljeno ili zlo bilo. Na kraju krajeva, kako je uvjerljivo pokazao kanadski filozof Charles Taylor, iole slobodno društvo uvijek je poprište napetosti, “stalna borba” različitih razumijevanja pojma dobroga života. A samo je jedan mislilac kojega citiram češće od Taylora – Terryja Eagletona koji je snažno poentirao ovu temu: “Postoji samo jedna stvar gora od identiteta – život bez identiteta.”
