„Zagonetke Božje utješnije su od rješenja ljudskih“, moto je sedmoga ChestFesta, zagrebačkoga festivala posvećena misli i djelu Gilberta Keitha Chestertona. U prostoru Hrvatske paneuropske unije 23. svibnja okupili su se filozofi poput Marka-Marije Gregorića, pjesnici poput Luke Tripala, teolozi poput vlč. Spencera Howea, članovi Hrvatskoga čestertonijanskoga kluba poput Nikole Bolšeca i Dalibora Stojisavljevića, te razni pobornici radosne kulture i britke misli. Tema koja je lebdjela nad cijelim skupom, svakako je umjetna inteligencija. U iščekivanju prve enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ o umjetnoj inteligenciji i ljudskom dostojanstvu, prevoditelj i pisac Marko-Marija Gregorić održao je biser-slovo za koje bi bilo šteta da ostane skriveno, pa ga u cijelosti donosim.
Čovjek kao skup funkcija
„Pokušat ću simplificirati inače složenu misao, koja ima puno dodirnih točaka s Chestertonom. Dat ću jedan okvirni prikaz razmišljanju o umjetnoj inteligenciji. Ništa originalno; umjetnom inteligencijom ne bavim se znanstveno i moja su znanja o njoj čak ispodprosječna. Međutim, Marcelova misao, posebno u svjetlu mota ovogodišnjega ChestFesta, daje svjetlo za pristup umjetnoj inteligenciji. On možda nije originalan, ali je širi. U tu svrhu, ograničit ću se na jedan tekst Gabriela Marcela, objavljen 1933., i to na prvih nekoliko stranica. Objavljen je kao dodatak njegovoj drami „Slomljeni svijet“. Marcel je bio francuski filozof koji je dobio ime najvećega kršćanskog egzistencijalista i, ako je vjerovati Simone de Beauvoir, izumio je riječ „egzistencijalizam“. To je jedan od velikana i začetnika francuske fenomenologije, koji je utjecao na Emanuela Levinasa, i koji je zbog određenih stvari pao u zaborav. Zato ga ja sada pokušavam reaktualizirati. U svom kratkom tekstu eksplicitno govori o temeljnoj oprjeci u njegovoj misli – oprjeci između misterija i problema. Na početku toga teksta, koji ima naslov „Položaj i pristup ontološkom misteriju“, Marcel započinje karakterizacijom moderniteta. Karakterizira ga kao slomljeni svijet, i to svojstvom koje naziva „izmještenje ideje funkcije“. Tvrdi da je modernom (pa i postmodernom) svijetu svojstveno toliko poopćenje ideje funkcije da čovjek sam na sebe počinje gledati kao skup funkcija, kao skup problema koji treba riješiti, pronaći što učinkovitije rješenje. To je temelj tehnološkog mentaliteta“, rekao je Gregorić.
Sve više problema – istisnut misterij
„Taj svijet, kaže Marcel, karakterizira dvoje: konstantni porast broja problema i sve izraženije istiskivanje misterija. Misterij je otajstvo, tajna, nešto što se ne da riješiti. Nešto što je prisutno. „U takvu svijetu postoji beskonačan niz problema jer nam uzroci nisu poznati u detalje i stoga postoji mogućnost beskonačnih istraživanja pri čemu postoji stroga povezanost između tehničkih i teoretskih problema. Teoretski problemi ovise o određenim tehnikama, dok se teoretski problemi mogu riješiti samo ako je određeno teoretsko znanje prethodno uspostavljeno“, riječi su kojima Marcel opisuje strogi okvir hiperracionalizma. Sve što nije u tome, istiskuje se, što dovodi do atrofije sposobnosti za čuđenje. To je ključno, i to ga povezuje s Chestertonom. Čuđenje – dobri stari to thaumazein – u klasičnoj se filozofiji, od Platona nadalje, smatra izvorištem istinskoga mišljenja. Upravo na misterij reagiramo čuđenjem! Tu odzvanja česta Chestertonova misao kako je ono obično čudesno. To je početak mišljenja. To je odgovor na ono što Marcel zove ontološkom potrebom. Riječ koju s francuskoga prevodim kao „potreba“ pritom znači i „zahtjev, imperativ“. Ta se potreba iskustveno očituje kao glad za bitkom, za prisutnošću. Upravo potiskivanje gladi za bitkom, potpuno usmjeravanje na problem i rješavanje problema, ono je što karakterizira naše doba. ‘Postavim li pitanje postoji li bitak ili postoji li bilo što, ili što je bitak, u svojem razmišljanju odmah vidim kako mi se ispod nogu otvara novi ponor. Ja koji pitam o bitku, mogu li biti siguran da ja jesam? Kada postavim to pitanje, ja se moram držati izvan njega samoga’, piše Marcel. Problem je ono pitanje koje može biti potpuno izvan mene i s distance ga rješavati, njime manipulirati. Kod Marcela to je razlika između objekta – spektakla, informacije – kao onoga što je izvan mene – i problema, onoga u što sam uključen. Misterij je nešto u čemu nužno participiram, što ne mogu potpuno objektivizirati“, istaknuo je govornik.
Što je misterij?
„Marcel objašnjava kako u sferi misterija odnos ‘unutarnje-izvanjsko’ ne funkcionira. Marcel je vrlo nesistematičan filozof. On polazi od tzv. graničnih situacija i na tome gradi. ‘Misterij je problem koji zadire u vlastitu domenu’, kaže Marcel. ‘Misterij izbija iz vlastitoga objektiviteta i nadilazi sebe kao problem.’ Daje nekoliko primjera misterija; prvi je zlo, drugi je ljubav, treći je susret koji mijenja život a četvrti je misterij jedinstva duše i tijela. Zlo koje mogu problematizirati – staviti izvan sebe i rješavati kao neki objekt – nije više zlo. Ono više nije fenomen zla. Tako i ljubav; ako se ona svede na sve što se danas svodi, ako se reducira (Marcel tu posebno napada psihoanalizu), nije ljubav! Bitak ljubavi povezan je s time da je nemoguće da ja nisam uključen u nju. Glede misterija jedinstva duše i tijela, Marcel kaže: „Očito je da postoji misterij jedinstva duše i tijela, nedjeljivog jedinstva koje se uvijek neadekvatno izražava formulama kao što su ‘imam tijelo’, ‘služim se svojim tijelom’, ‘osjećam svoje tijelo’, itd. To jedinstvo ne može se ni na koji način analizirati niti rekonstruirati na sintetički način, na osnovi elemenata koji bi mu logički prethodili. Ono nije samo dano, već je dajuće, u smislu prisutnosti mene samoga meni samom.“ To znači da ne mogu reći da imam tijelo, nego ja uvijek jesam tijelo. Ključna je pritom prisutnost, kao ono što je sebedajuće. Nemoguće ju je reducirati na nešto drugo. Nije ju moguće podvrgnuti procesu apstrakcije“, pojasnio je Gregorić.
„Svetost je potpuna raspoloživost drugomu“
„Tu Marcel uspostavlja razliku između primarne i sekundarne refleksije. Primarna je refleksija analitička, a sekundarna je ona koja počinje od čuđenja i umije promišljati o samoj sebi. Ona se očituje u dva temeljna oblika; prvi je prisutnost mene samoga sebi – prvotno iskustvo bitka – što Marcel naziva sabranost. U jednom drugom tekstu to izravno povezuje s molitvom, kao vrhunskim primjerom sabranosti. „U sabranosti, činu koji dohvaćam kao jedinstvo, kao jedinstvo koje prethodi svojim dijelovima, ali ne kao objekt spoznaje. Drugi je oblik sekundarne refleksije otvorenost mene prema drugome, što Marcel naziva raspoloživost. Daje savršen primjer – svetost. Svetost je potpuna raspoloživost drugomu. Ona se definira kao mogućnost da kažem „ti“. To je misterij. Ako to svedem na problem, to više nije susret. Sažeo bih usporedbu između misterija i problema u usporedbi Sherlocka Holmesa u oca Browna. Sherlock Holmes rješava slučajeve svodeći ih na problem. Mislim da je Chesterton jednom rekao, da je Sherlock Holmes ljubavnik i pjesnik, bio bi još bolji u rješavanju zločina! Otac Brown rješava probleme na pozadini misterija, ‘misterium iniquitatis’ tj. misterij zla. On se suobličuje zločincu. Misterij je pritom ono rasvijetljeno. Marcel kaže da misterij nije nešto nemislivo, mračno…nemislivo je samo granični slučaj mislivoga. Misterij je nešto što, sekundarnom refleksijom, rasvjetljuje temelj naše egzistencije. Šitanje je sada što nam ta metafizička perspektiva može reći o aktualnom fenomenu umjetne inteligencije“, istaknuo je govornik.
Umjetna inteligencija – funkcija bez prisutnosti
„Rekao bih tri temeljne stvari. Prva je stvar smjestiti pitanje umjetne inteligencije u povijesni kontekst postmoderniteta. Čini mi se da se o umjetnoj inteligenciji najčešće govori kao o nečemu što je ili palo s neba ili izniknulo iz pakla. Ovo je drugo razložnije nego prvo, ali nije baš korisno. Tu se samo razmatraju učinci. Umjetna je inteligencija krajnje očitovanje ogromnoga razvoja možemo nazvati tehničkim društvom. Ono ima korijene u industrijskoj revoluciji, u preobrazbi i odbacivanju transcendencije. Umjetna je inteligencija, marcelovski rečeno, krajnje očitovanje razbijenoga svijeta. Drugo je – postaviti temeljno pitanje što je umjetna inteligencija, koje se obično ne postavlja. To je metafizičko pitanje par excellence. Čovjek koji je pokušao odgovoriti na to pitanje ove godine u siječnju jest Yuval Harari. Postavio je to pitanje na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Odgovorio je da umjetna inteligencija nije alat nego agent, djelatnik. Drugo, umjetnoj je inteligenciji svojstveno to da je kooptirala najveći operativni sustav čovječanstva, tj. jezik. Prema mojem mišljenju, Harari to dobro vidi. Umjetna inteligencija jest neka vrsta agenta. Ona je carstvo funkcija, ona rješava probleme. Tu nema prisutnosti. Jedan moj prijatelj slikar kaže mi: Ja često razgovaram s umjetnom inteligencijom. To je iluzija! Tu nema nikoga! Umjetnoj inteligenciji ne mogu reći ‘ti’. On je zapravo „fake agent“. Ona imitira čovjeka, te brže i učinkovitije rješava probleme od njega, povezuje više funkcija. No, gotovo savršena funkcionalnost ima cijenu; nedostatak prisutnosti i potpuno istiskivanje misterija. Dezinkarnacija. Potpuna hegemonija virtualnoga. Pripisivati joj inteligenciju u doslovnom smislu je greška! Ona djeluje u prividu. Nesposobna je za sekundarnu refleksiju“, poentirao je Gregorić.
Hoće li UI pisati bolju ljubavnu poeziju od čovjeka?
„Što se tiče jezika, na manipuliranju jezikom temelji se i kultura i religija. Kod umjetne inteligencije, međutim, to nije više misterij ljudskog jezika, to je jezik sveden na sustav. Jezikom kao sustavom bave se lingvisti – no to je samo jedan dio jezika. Kao prevoditelj znam da, kada dam umjetnoj inteligenciji da prevede nešto ili da napiše pravilan sonet, dobijem pravilan sonet s cezurama i rimom, no to je smeće. Harari je rekao da će uskoro umjetna inteligencija pisati bolju ljubavnu poeziju od ljudi. No tu je u zabludi jer UI nema metafizičkoga temelja. To je budalaština! UI slaže sintaktičke markere prema logici vjerojatnosti pa složi nešto od prethodnih elemenata. A poezija je jedinstvo prije elemenata koje daje tim elementima unutarnju koheziju. To je iskustvo poezije, jezik kao misterij, koji ima veze s mogućnošću da nekomu kažemo ‘ti’. Treći je moment koji Marcel osvjetljuje bio bi vidjeti stvarne uloge i opasnosti od umjetne inteligencije. Postoji američki znanstvenik, Michael Levine, koji pokušava stvoriti svijest od neogranskih materijala pomoću UI-ja, koje naziva elemetima utjelovljenja. Očekuje da bi umjetni organizmi, proizvedeni uspomoć umjetne inteligencije, postali autopoetički; ne bi imali mogućnost tek samoorganizacije, nego i djelovanja. Tako bi, recimo, postojao algoritam za brigu. To je zastrašujuće. Međutim, ono što mi se čini najvećim problemom, ono je na čemu će vjerojatno inzistirati papa Lav; problem unižavanja ljudskog dostojanstva. Zašto? Zato što umjetna inteligencija dovodi do promjene našega samoshvaćanja. Ona je krajnji oblik mimeze. Mi smo mimetička bića, mi imitiramo. Sada proizvodimo nešto što je učinkovitije i funkcionalnije od nas, što nam postaje uzor. Nije tolika opasnost da umjetna inteligencija preuzme svijet, nego da kada se počinjemo modelirati prema njoj, tada sami sebe i svijet oko sebe počinjemo smatrati funkcijama. U takvu svijetu više nema inteligencije. To je pokušaj potpunoga rastjelovljenja. Danas djeca već s 11 godina imaju suicidalne ideacije; o tome bi valjalo razmisliti“, rekao je govornik.
„Usta imaju, a ne govore“
„Tu se prisjećam onoga što je Marshall McLuhan već govorio o televiziji. Volio je citirati Psalam 115.: ‘Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore. Oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju. Nosnice imaju, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju. Noge imaju, a ne hodaju. Glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše, i svi koji se u njih uzdaju.’ To mislim da je najveći problem, da se mi počinjemo uzdavati u umjetnu inteligenciju, jer ona ‘funkcionira bolje, bolje rješava probleme’. U tehnologiziranom društvu problemi se samo umnožavaju. Jedno rješenje izaziva drugi problem, ad infinitum. Tu nema granice. Navikavajući se da se sve više poistovjećujemo s procesuiranjem informacija, sami sebe pretvaramo u skup funkcija, istiskujemo misterij i dovodimo do daljnje atrofije duha. Klanjamo se djelu svojih ruku i ono nam postaje uzor. Zato naše mišljenje više ne može biti potraga za istinom, ne može biti upućeno na istinu, na bitak kao nešto drugo. Epistemologijom se tako danas uglavnom bave neuroznanstvenici koji uspoređuju rad našeg mozga s internetskim stranicama. To je krajnji oblik redukcije o kojoj govori Marcel; istiskivanje misterija, prisutnosti, i svođenje na objekte koje ćemo moći. To nužno vodi do unižavanja čovjeka na što će, vjerujem, papa odgovoriti. Marcel tu pokazuje veliku bliskost s Chestertonom i omogućuje sekundarnu refleksiju, daje nam da razmišljamo na jedan drugi način. To je mogućnost obnove filozofije. Područje umjetne inteligencije područje je velikih opasnosti. Wendell Berry, američki pjesnik, izrazio je to na sljedeći način: ‘Ovako mogu zamisliti da će sljedeća velika podjela svijeta izgledati; između ljudi koji žele živjeti kao stvorenja i ljudi koji žele živjeti kao strojevi’“, zaključio je Gregorić.
