Obično se korizmu zamišlja nekim manje vedrim vremenom, gotovo mučnim periodom u crkvenoj godini. A ipak je ona put k slobodi. Teško ćemo do kraja znati definirati pojam slobode. Znamo da je to dragocjena vlastitost darovana čovjeku, da je silno potrebna, ali u isto vrijeme osjećamo da je svako definiranje slobode već zarobljeno određenim ljudskim ograničenim razmišljanjima. Koliko je akademskih ili manje akademskih diskusija posvećeno toj temi! Koliko je pjesama ispjevano slobodi! A ipak, još smo uvijek samo na početku. Uvijek iznova svaki je čovjek suočen s tom stvarnošću koju mora pojasniti i za koju se mora izboriti čim osjeti da je biće okruženo drugim sličnim bićima, čim se osjeti da nije sam. U svojem odnosu prema drugima otkriva prostore slobode i sputavanja. Puno toga čovjek mora činiti kako se ne bi ogriješio o poštivanje drugih, o slobodu drugih.
Nismo li mi zapravo sužnjevi u vrtlogu sve zamršenijih ljudskih odnosa? Često se tužimo na određenu krutost Božjih zapovijedi. Međutim, činjenično je stanje drugačije. Daleko su nam neposrednije nametnuti ljudski zakoni. Bog ih je nama odredio samo deset, a koliki je broj ljudskih zakona. Parlamenti država i ne diskutiraju drugo do li o izdavanju novih zakona, mijenjanju starih. Neprestano nove odredbe u prometu, u poreznim pravilnicima, u poslovanju. Stalno se izmišljaju novi pravilnici na radnim mjestima ili u ljudskim prebivalištima. Sve su to okviri kojih se čovjek mora držati. Gotovo se čovjek prema mnoštvu takvih propisa neprestano nalazi u nekoj zamci, osjeća se krivim, jer je nemoguće sve održavati ili je nemoguće sve to znati. Sve nas to sputava. Sužnjevi smo sve zamršenijeg ritma života.
Osjećamo doduše da je to potrebno, da se stvari moraju definirati i odrediti kako bi vrijedili za sve i kako bi se osigurala ljudska prava. Međutim, to time ne postaje lakše.
Isus bi htio sav zakon svesti na jednu zapovijed. Htio bi da vlada ljubav. Poziva čovjeka na potpunu, nesebičnu ljubav kojom će biti okrenut Bogu i ljudima. Gdje ima ljubavi zakon nije potreban. Ili, punina zakona je ljubav. Isus je ostvario upravo taj zakon. Bio je neprestano u ljubavi prema Ocu i u ljubavi prema ljudima. Živio je za druge, darivao je sebe u službu drugima. Za sebe je tražio jedino pravo da čini ljubav. Za to pravo se borio svim silama, do kraja, do smrti na križu. Na križu je izborio pravo na ljubav koje mu nitko neće oduzeti. Zato je i rekao da on slobodno život svoj daje, i da mu ga nitko ne oduzima, makar je izgledalo kao da je igračka u rukama nepravednog suca i zaslijepljenih židovskih glavara. Isus pred Pilatom u potpunoj slobodi prihvaća presudu, uzima križ. Sasvim je jasno da je u tom času Pilat sužanj ljudskih obzira, u okovima straha pred višima.
I nama Isus želi donijeti oslobođenje. U tom pogledu nije dovoljno samo na van biti slobodan. Oslobodili smo se izvanjskog robovanja, živimo u slobodnoj domovini. Ipak, sada je na redu unutarnje oslobođenje. Nikakvi zakoni neće nam donijeti tu slobodu. Treba nam Isus i njegova sloboda za ljubav. Treba nam oslobođenje koje će nas iznutra osloboditi od svega onoga što nas čini ovisnicima vlastitih požuda. Treba nam sloboda iznutra da ne bismo bili spriječeni za nesebično darivanje za bližnje. Za darivanje u ljubavi nas je Krist oslobodio. On je zato i došao. Sužnjima je proglasio oslobođenje. To oslobođenje je nerazdvojno od Isusove osobe, a osobito od njegova dara života što ga prepoznajemo u misteriju križa, u slobodnom i predanom daru života. Plod takvog slobodnog darivanja, žrtvovanja za druge zasjat će u Kristovu uskrsnuću. Korizma nas i vodi k Uskrsu!
(Fra Zvjezdan Linić bio je dugogodišnji kolumnist “Večernjeg lista” i ovo je jedna iz niza njegovih kolumni.)
