U izlaganju drugoga dana Dvanaestog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike o temi „’Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je’ – O pastoralu bolesnika u župnoj zajednici i zdravstvenom sustavu“ dr. Milan Dančuo naglasio da „veliku promjenu u mentalitetu i po pitanju obreda donosi papa Pavao VI. u konstituciji „Sacramentum unctionem infirmorum“ kojom se obnavlja sakrament: „Sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje se onima koji su opasno bolesni, tako da se mažu na čelu i rukama maslinovim uljem ili, prema potrebi, drugim biljnim uljem, propisno blagoslovljenim“ (RBP, br. 12). Obrednik izdan nakon Drugog vatikanskog koncila (1973.) sa sobom donosi promjenu u teološkom i pastoralnom smislu. Od 12. stoljeća ovaj se sakrament zove posljednje pomazanje, a sada bolesničko: s jedne strane vezan je uz smrt, a s druge uz bolest. Nalazimo se u prostoru međuodnosa duhovnog i tjelesnog, ali i s otvorenim pitanjem zašto čovjek u stvarnosti trpi.“
Nadalje, predavač je istaknuo liturgijsko-pastoralne izazove s kojima se u tom pogledu susreću, ponajprije zbog povijesnih i teoloških uvjetovanosti. „Poteškoće u poimanju sakramenta potvrđuje i visok postotak onih vjernika koji umiru bez bolesničkog pomazanja. Iz mentaliteta današnjeg vjernika još uvijek nije nestala višestoljetna praksa da se bolesničko pomazanje dijeli umirućima, i još uvijek ga neki nazivaju ‘posljednje pomazanje’. Općenito se smatra da naviješta smrt što se može najčešće i osjetiti kod dolaska svećenika u obitelj. Bojeći se da se bolesnik ne uplaši, ukućani zovu svećenika kad je bolesnik gotovo već na samrti i bez svijesti. Direktorij primjećuje da su u takvoj situaciji svećenici prisiljeni podijeliti sakrament pomazanja gotovo kriomice, na brzinu, kao neki privatni čin.“
Dr. Dančuo ponudio je i pastoralne smjernice za slavlje sakramenta bolesničkog pomazanja. „Pastoral ovoga sakramenta potrebno je smjestiti u širi okvir pastoralnog djelovanja u kojem će se vjernicima osvijestiti pitanje bolesti i njezinog značenja u otajstvu spasenja, odnos između bolesti i grijeha te kršćansko značenje trpljenja. Patnja, muka, smrt nisu dio izvornoga Božjeg plana. Bolesnik nije obilježen i kažnjen od Boga. Bolesnik nije sam i napušten, Krist je s njime, jer je sve boli grijeha učinio svojima. Bolesnici tako imaju poslanje u Crkvi: njihova je uloga svojim svjedočanstvom ne samo opominjati ostale da ne zaborave bitne i višnje stvarnosti, nego i pokazivati da smrtni ljudski život mora biti otkupljen otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova (RBP 3).“
Istaknuo je i važnost pouke: „U pastoralu bi se, na temelju obreda, trebalo posvetiti vrijeme i prostor za objašnjavanje istine i bogatstva tog sakramenta. Bez prave pojedinačne i zajedničke pouke ili kateheze teško je osvijestiti važnost sakramenta i promijeniti običaj da se odgađa do posljednjeg časa. Pouku treba držati ne samo bolesnicima i starijim osobama nego cijeloj zajednici, napose onima koji se brinu za bolesnike. Pouka treba biti jednostavna, povezana s pastoralom bolesnika i njihovih obitelji, te povezana s osobnim i čestim posjetima i dubokim osjećajem ljubavi kao izraz brige Crkve. Pouka može isticati sljedeće naglaske sakramenta: Sakrament bolesničkog pomazanja ustanovljen je za bolesne, a ne za umiruće. Zato se podjeljuje za vrijeme bolesti, a ne tek na kraju života. To je sakrament cjelokupnog spasenja, a ne samoga tjelesnog zdravlja. Bog u daru Duha posjećuje cijelu osobu, odnosno tijelo i duh, i ucjepljuje u Kristovo vazmeno otajstvo“, zaključio je predavač.
Izvor: IKA
