Pitali su me: „Što ti je ostalo u sjećanju iz godina provedenih u Hamburgu?“ Odgovor mi je došao odmah. Nisu to bile reklame, ni visoke zgrade, ni ulice zakrčene autima. Ostala mi je u pamćenju – hrapava koža na rukama.
Ruke naših žena, majki, djevojaka koje su godinama čistile tuđe stanove, urede i zahode. Ispucali dlanovi, izjedeni deterdžentima, unatoč svim kremama. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj kad bih im stavljao Tijelo Kristovo na dlan – i osjetio hrapavost. Nevidljivu mnogima, ali meni jasnu.
Sjećam se toga do u najsitniji pokret: Jagodicama prstiju dotakneš dlan žene koja tiho stoji, suznih očiju, s vjerom. Na tom hrapavom dlanu – hostija. Presveto Tijelo Isusovo. U tom dodiru: drhtaj, šutnja, molitva, strahovi i neizvjesnost života koji je nimalo nije mazio. Dok mnogi u Domovini misle: „Blago njoj, u Njemačkoj je i uživa.“
Ali te ruke nisu držale mikrofon, ni vlast, ni pažnju javnosti. To su bile ruke koje brinu. Koje mole. I možda su više molile nego sve napisane molitve zajedno. Zato su mi bile važne. Zato su za mene bile – Evanđelje.
Boli me ta potreba Crkve da odmah, čim netko poznat s estrade iole pogleda prema oltaru, svi se utrkujemo: „Eto, i on je bio naš!“ Čak i kad nije bio. Čak i kad mu nije bilo stalo. Kao da u Crkvi patimo od gladi da nas „važni“ priznaju. Žudimo za titulama, kamerama, naslovnicama, mikrofonima.
A što je s onima koje svijet nikad neće priznati? Onima koji šute, trpe, mole i ostaju nepoznati? Zar Crkva nije tu za njih? Za anonimca koji u tišini pali svijeću. Za baku koja šapuće krunicu u zadnjoj klupi. Za radnika koji dan započinje s Očenašem. Ako smo službenici Crkve, ako pripadamo Tijelu Kristovu, onda trebamo znati: radije biti s istinom i malenima – nego s popularnima u iluziji.
Ne pišem ovo da bih ikoga osudio. Samo je jedan Sudac – Bog. Pišem jer ne želim zaboraviti da Isus nije rekao: „Blago slavnima.“ Nego: „Blago siromašnima duhom.“ I još više: „Što učiniste jednom od moje najmanje braće – meni učiniste.“
Nedavno sam, u jednom primorskom mjestu, svjedočio koncertu u čast preminulom umjetniku. Te večeri koja je bila puna uvaženih ljudi, nijedna ruka nije dodirnula kvaku crkve. Na nedjeljnoj misi – nikoga od njih. Možda im nije bilo ni na pameti. Ali ja više vjerujem onima koji dolaze kada ih nitko ne vidi. Kad nema kamera. Kad nitko ne snima. Kad nije „važno“.
Ne znam jesu li te uglađene ruke ikad zakoračile u tišinu molitve. Ne moram ni znati. Ali znam – radije ću ostati uz hrapave ruke žena koje su u Hamburgu slavile sa mnom euharistiju, nego uz svu silu onih koji ne znaju ni polovicu Zdravomarije, a kamo li riječ pokajanje.
I danas mi stižu poruke iz Hamburga. Ne traže priznanja – nego molitvu. Jedan otac, radnik s bauštele, čije su ruke pune žuljeva, zamolio me da se pomolim za njegovog sina. Mali je nogometaš. Imao je težak pad. Križni ligamenti. Sve je stalo. A otac kaže: „Nikad ne uđe na teren, a da se prije toga ne prekrsti.“ I kad bi dolazio na pričest, znao sam mu reći: „Tijelo Kristovo, Stranjani.“ Sav bi se stresao od radosti. To mu je značilo. Netko ga je oslovio po njegovu mjestu odakle dolazi. Netko ga je prepoznao.
To su molitve koje idu ravno u Božje uho. Jer ne traže čudo – nego blizinu.
Svijet je prepun strahova. Za budućnost. Za vjeru. Za Crkvu. Ali većina tih strahova nije racionalna. Nikad nisam vidio da netko stoji pred McDonaldsom i boji se da će se ugušiti od zalogaja, a brojke govore da ljudi svaki dan umiru i od zalogaja koji je otišao ukrivo, od prejedanja, od srčanih udara i od stresa. Ne od onoga čega se najviše bojimo, nego od onoga što zaboravljamo.
Zato neka propovjednici ne šute. Neka govore s krovova: Krist nije raspet zbog poznatih, nego zbog izgubljenih. I zbog onih koji u tišini nose svoj križ. S vjerom.
Zato Crkva danas treba jedno: prestati se gurati među velike. Vratiti se malenima. Jer upravo njih, reče Gospodin – njih je On urezao u svoj dlan. Ovo Evanđelje, o Petru koji hoda po vodi (Mt 14,22-36), čini mi se – govori upravo meni. Dok gledam u Isusa – hodam. Kad počnem slušati vjetar i gledati valove – tonem.
To je ta istina mog svećeničkog srca. Kad sam gledao u Njega, u Gospodina – bio sam miran. Kad sam slušao statistike, glasine, strahove – izgubio sam tlo pod nogama. Ali On dolazi. Ne vikom, nego hodom po vodi. I pruža mi ruku. I pita: „Anto, zašto si posumnjao?“ A ja mu odgovaram – opet i iznova, u svojim slabostima: „Gospodine, spasi me!“
