Postoji trenutak svake godine kad svijet nakratko ušuti i pogleda u pravcu onih koje se inače ne vidi. Onima bez glasova. Onima bez zaštite. Onima čije molitve dolaze iz podzemnih crkava, podruma, pustinja i sela bez imena. Crvena srijeda i Crveni tjedan poziv su da barem jednom godišnje – svjesno i javno – progovorimo o rani koja je postala globalna: o progonu kršćana, o onima koji još uvijek, kao u prvim stoljećima, svjedoče Krista „do krvi“.
I dok se ove godine u crveno boje Rio, Pariz, London, Bruxelles, Lisabon, Bogotá, Beč i Sydney – Hrvatska ostaje vjerna tišini koja je sve više neugodna: zagrebačke fontane ni ove godine neće zasvijetliti crveno.
Kad svijet pošalje crvenu svjetlost – to nije dekoracija, nego poruka
Crvena boja nije samo simbol. Ona je riječ, krik, i u mnogo slučajeva – posljednji trag života onih koji su ubijeni samo zato što su rekli: „Vjerujem u Isusa Krista.“ Ove će godine više od 635 crkava, desetaka nacionalnih spomenika, gradskih vijećnica, mostova, katedrala i međunarodnih institucija poslati poruku koja se ne može ignorirati: progonjeni kršćani su naša braća i sestre – i ne smijemo ih prepustiti zaboravu.
To nije politički čin. To je čin savjesti. Stoga nije iznenađujuće da će deseci tisuća ljudi diljem svijeta sudjelovati u misama, procesijama, molitvama i svjedočanstvima: sestra Gloria Narváez svjedoči o zatočeništvu u pustinji Malija, o. Lohre govori o džihadistima koji su ga držali kao taoca, biskupi iz Nigerije prenose istinu o selima spaljenima u noći, a žrtve islamskih ekstremista u Pakistanu i Indiji otkrivaju što znači imati križ na vratima.
Crveni tjedan postao je najveće međunarodno okupljanje solidarnosti s progonjenim kršćanima.
I dok Rio i Pariz svijetle – Zagreb gasi svjetlo
U Hrvatskoj, središnji događaj bit će u Hrvatskom Saboru – važan i potreban. No činjenica da Zagreb, već četvrtu godinu zaredom, odbija osvijetliti fontane crvenom bojom – nosi težinu koju ne treba umanjiti. Zahtjev je bio uredan i pravodoban. Grad Zagreb odbio je uz obrazloženje da “obilježava samo značajne vjerske blagdane”. Ali to otvara pitanje: je li obrana progonjenih kršćana – premalo značajna?
Ako su svjetski parlamenti, kongresi, gradovi i metropole prepoznali poruku Crvenog tjedna… ako su Beč, Pariz, Lisabon, London, Sydney, Amsterdam i Bogota razumjeli da crvena boja nije ideologija nego solidarnost… kako onda hrvatska metropola – u zemlji čiji je identitet prožet kršćanstvom, mučeništvom i svjedočkom Crkvom – ne nalazi snage za jednu svjetlosnu gestu?
To nije pitanje politike. Niti stranačke boje. To je pitanje kulture sjećanja. Moralne osjetljivosti. Duhovne zrelosti. I možda najviše: pitanje hrabrosti da se vidi ono što se danas mnogi trude ne vidjeti. Jer svjetlo koje se ne upali – sredstvo je šutnje.
ACN: Dvije trećine svijeta nema vjersku slobodu
Najnovije Izvješće Pomoći Crkvi u nevolji (ACN) donosi porazne brojke: · dvije trećine svjetskog stanovništva živi u zemljama gdje se vjerska sloboda krši, kršćani su i dalje najprogonjenija vjerska skupina na svijetu, a Nigerija, Pakistan, Sjeverna Koreja, Eritreja, Afganistan, Kina – ostaju epicentri brutalnosti
Ali najveći problem nije broj. Najveći problem je zaborav. I zato Crveni tjedan ima smisla. Ne kao dekoracija. Nego kao sakrament sjećanja na one čiji su životi postali sveto tlo.
Zašto Crveni tjedan treba Hrvatskoj? Jer smo i sami narod koji pamti Bleiburg, Široki Brijeg, Vukovar, Škabrnju, petrinjsku crkvu sv. Lovre, svećenike, redovnike i redovnice ubijene u ratu, tisuće križeva bez imena…
Znamo što znači biti progonjen. Znamo što znači kada ti se zabranjuje misa, križ, pjesma, jezik, dostojanstvo. Znamo što znači kada ti se gasi svjetlo – da bi se ugasio život. Ako itko u Europi razumije Crvenu srijedu – onda su to Hrvati. Zato je odluka Zagreba toliko teška za razumjeti. Nije to samo odbijanje zahtjeva. To je odbijanje sjećanja.
„Ako jedno ud trpi, trpe s njim svi udovi“ (1 Kor 12,26)
Crveni tjedan podsjeća nas na temeljnu istinu Crkve: Mi nismo pojedinci nego Tijelo. Ako jedan dio krvari – cijela Crkva krvari. Ako jedan dio šuti – cijela Crkva postaje tiša. Ako jedan dio svjedoči – cijela Crkva jača. Zato je važno da naše crkve, župe, zajednice, obitelji i samostani preuzmu ono što grad nije htio tj. · osvijetliti crkve, organizirati molitvu, ponuditi klanjanje, pokazati solidarnost, podići glas za nijeme i stati uz one koji trpe.
Jer ako naši gradovi neće – naša srca mogu i moraju.
Molitva za progonjene kršćane
Isuse, Ti koji si prvi bio progonjen, daj snage našoj braći i sestrama koji zbog Tebe trpe. Neka njihov križ bude sjeme novog života, a njihova vjernost nadahnuće Tvome narodu. Daj i nama da ne šutimo kada trebamo govoriti, da ne okrećemo glavu kada trebamo vidjeti, i da ne gasimo svjetlo kada ono treba zasjati najjače. Amen.
