Kažu da gradovi imaju srce i dušu. Ako je to istina, onda Zagreb ima i pamćenje. A jedno od tih pamćenja nosi datum 22. veljače 1944. Naime, prije 82 godine nebo se srušilo na zagrebačku Željezničarsku koloniju. I na dominikanski samostan.
Kad sam prvi put zavolio Zagreb
U Zagreb sam prvi put došao za Božić 1981., kao maturant Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Imao sam osjećaj da me grad prima – tiho, ali iskreno. Dvije godine poslije, 8. prosinca 1983., vratio sam se iz Tolmina s odsluženja vojnog roka. Restrikcije struje. Borongajsko okretište u mraku. Samostan hladan, jer bez struje nije radilo ni grijanje.
Ispite sam spremao pod svijećom, umotan u deku. Ali te hladne noći oko stare peći na drva donijele su nešto dragocjeno: zajedništvo. Stariji fratri i mi studenti sjedili smo zajedno i slušali priče. Jedna od njih bila je o danu kad je samostan bio razoren.
Bombardiranje koje je promijenilo Koloniju
Dominikanski samostan nalazio se u blizini aerodroma i ranžirnog kolodvora – strateških ciljeva. Dana 22. veljače 1944. oko 11 sati, bombarderi Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država nadletjeli su Željezničarsku koloniju.
Srušeno je cijelo južno krilo samostana. Pod ruševinama su poginuli o. Anđelko Orlandini, o. Manes Karninčić, o. Jordan Viculin, o. Robert Karninčić, o. Serafin Lupi, o. Herman Andromak, o. Branimir Korać, fr. Toma Rogulj i g. Ivan Čuljat
Sprovodne obrede vodio je zagrebački nadbiskup mons. Alojzije Stepinac. U trenutku bombardiranja u samostanu je bilo 17 redovnika, nekoliko braće suradnika, sjemeništaraca i 140 gimnazijalaca. Preživjeli su jer su se nalazili u drugom krilu zgrade. U Željezničarskoj koloniji toga dana stradao je i velik broj civila. Među njima i djeca.
„Zašto sam baš tada izišao?“
O tome nam je pričao o. Rajmund Kupareo. Preživio je jer je u trenutku pada bombe nakratko izišao u hodnik. Taj ga je korak spasio. Cijeloga se života pitao zašto je tada izišao. Takva pitanja nemaju jednostavan odgovor. Imaju samo tišinu.
Ruševine, knjige i razbacane uspomene
U izvješću iz toga vremena stoji: „Po ruševinama u vrtu razbacane su drage knjige, rukopisi, zbirke, mile uspomene… Nebo je raztuženo, rasplakano… Leže u crkvici umoreni redovnici, leže bez mržnje i žuči – i sanjaju o nebu, o ljubavi, o pravdi i miru…“ To ne zvuči kao hladni povijesni zapis. To zvuči kao molitva nad ruševinama.
Teška vremena nakon rata
Rat nije završio patnju. Godine 1945. dominikanci su preuredili nerazrušeni dio samostana za stanovanje. Godine 1948. donesena je odluka o konfiskaciji. Potpuno oduzimanje je izbjegnuto, ali su prizemne prostorije ostale zauzete desetljećima.
Stradali su i drugi dominikanci. Dominik Barač, teolog i intelektualac, 1945. je osuđen na smrt zbog svoje kritike boljševizma. Povijest je složena. Ali je bolna.
Zašto je važno pamtiti?
Netko će danas reći: „To je prošlost.“ Ali bez pamćenja nema identiteta. Bez identiteta nema odgovornosti. Bez odgovornosti nema budućnosti. Zaborav je najtiši oblik nepravde. Iza svakog imena stoji jedan svijet. Iza svakog redovnika – majka. Iza svakog civila – kuća, djetinjstvo, molitva.
Sjećanje nije osveta. Sjećanje je dostojanstvo. Crkva pamti – ali ne mrzi. Crkva moli – ali ne briše istinu.
Stijena koja ostaje
Na isti dan Crkva slavi blagdan katedre svetoga Petra. Petar ispovijeda: „Ti si Krist – Sin Boga živoga.“ A Isus mu odgovara: „Ti si Petar – Stijena.“ Crkva nije sagrađena na političkim okolnostima. Nije sagrađena na ratnim ishodima. Nego na vjeri.
Samostan može biti razoren. Zidovi mogu pasti. Ali ako ostane vjera – Crkva ostaje. To 22. veljače 1944. nije moglo biti bombardirano.
Život u samostanu
Punih 17 godina živio sam u tom samostanu na Željezničarskoj koloniji. Hodao sam tim dvorištem. Molio u toj crkvi. Stajao nad tim imenima.
Ovo pišem ne kao povjesničar, nego kao svećenik, dominikanac. Ne želim da ta imena postanu statistika. Ne želim da ostanu fusnota. Jer dok ih izgovaramo – oni žive. I zato, 82 godine poslije, kažem mirno i jasno: narod koji zaboravi svoje mrtve – polako zaboravlja i vlastitu savjest.
Zato pamtim. Zato molim. Zato pišem.
