Uvid u život Marije Magdalene pruža nam evanđelist sveti Luka. On o njoj piše: „Isusa su pratila Dvanaestorica i neke žene što ih je izliječio od zlih duhova i bolesti: Marija, zvana Magdalena, iz koje bijaše izišlo sedam zlih duhova…” (Lk 8,2). Magdala je selo na Genezaretskom jezeru. Marija Magdalena je bila ženstveno biće, duboko u duši izmučeno, rastrgano, nemirno. Od njezinih nutarnjih muka oslobodio ju je Isus. Zauzvrat ona je počela kreposno živjeti i nije vaše napuštala svoga Spasitelja. On je bio njezino uporište, središte čitavoga njezina života. Snagom Gospodinovom ona je postala nova osoba. Kad je Isus bio osuđen na smrt, bila je zbunjena. Činilo joj se kao će odjednom biti zbrisani svi događaji prošlosti. „Sile zla” činile su se jače od svega ostalog. Te sile su joj prijetile kako će je uništiti.
Evanđelist Ivan donosi kako je Marija u noći „u prvi dan tjedna” (Iv 20,1), od subote na nedjelju, krenula prema grobu Isusovu. Grob je našla prazan. Posljednje Isusovo počivalište čini se bilo je obeščašćeno, opljačkano. Briznula je u plač. Nisu to bile suze koje oslobađaju nagomilanu bol nego suze s kojima nastaje još veći jaz, bezdan, suze iza kojih se ne treba ničemu više nadati.
Dok je Marija plakala, vidjela je nad grob dva anđela koji rekoše: „Ženo, zašto plačeš?” Na to je ona odgovorila: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” Okrenula se i ugleda Isusa kojega nije prepoznala. Isus je upita: „Ženo, što tražiš?” Ona odgovori: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio kako bih išla po njega.” Isus joj reče: „Marijo!” Ona se okrenu prema njemu i reče: „Rabuni”, što znači „Učitelju moj!” Isus joj reče: „Nemoj me zadržavati…, nego idi k mojoj braći i reci im: ”Uzlazim k svome Ocu…” Marija iz Magdale ode i javi učenicima kako je vidjela Gospodina… (Iv 20,11-18).
Marija Magdalena bila je Isusu vjerna pomoćnica tijekom trogodišnjeg javnog naučavanja; pratila ga je na putu od Libanona do Mrtvoga mora. Radi njega ostavila je svoj dom i rodbinu podnoseći tegobe sunčeve žege i dugih putovanja. Ponizno je slušala ono što je Isus govorno. I što je Gospodin bio prema njoj velikodušniji, to je ona još velikodušnije odgovarala na njegovu milost.
Kad je nastupilo prvo progonstvo protiv kršćana od strane Židova, Marija je prema predaji, pošla u južnu Francusku i tijekom trideset godina živjela u pećini kod Svetog Baume. Prema legendi, posmrtni joj ostaci počivaju u divnoj crkvi u Vezelayu u Francuskoj, koja je njoj posvećena. Tamo ih navodno prenio Girard de Roussilon. Paul Claudel je upravo zbog toga posebno volio tu crkvu. Po grčkoj predaji, njezin se grob nalazio u Efezu, odakle su njezini ostaci bili preneseni u Carigrad 899. godine.
Na slikama je Marija Magdalena prikazana, za razliku od Marije egipatske, mladom ili kako razgovara s Gospodinom, ili kako drži posudu pomasti, ili kako Isusu kosom otire noge, ili kako se grčevito drži Kristova križa, ili kako stoji podno križa, ili kako sudjeluje kod Isusova pokopa, ili kako raspuštene kose u nekoj špilji moli pred raspelom s knjigom u ruci i mrtvačkom glavom pokraj sebe.
Istočna crkva slavi Mariju Magdalenu također 22. srpnja kao „mironosicu i ravnu apostolima”. Njezino štovanje u Zapadnoj crkvi, koje potiječe tek od 9. stoljeća, razlikuje se od onoga u Istočnoj crkvi. Sveti Augustin i Grgur Veliki tri su žene iz Biblije stopili u jedan lik, Marije Magdalene. To su Marija Magdalena (Lk 8,2); grešnica koja je Isusu oprala noge (Lk 7,37-50) i Marija, sestra Lazara i Marte (Lk 10,39-42).
Stariji tumači Svetog pisma Cornelius a Lapide, govoreći o Mariji, ističu poruku: „Bog je htio postaviti Mariju Magdalenu kao živi primjer pokore za sve grešnike, kako nitko ne bi posumnja zbog veličine svojih zlodjela nego nek se uzda u beskrajno Božje milosrđe i nada u oproštenje grijeha.”
Izvor: svetiantun-rijeka.hr
