Sv. Luka Evanđelist rođen je u Antiohiji, a umro je u dubokoj starosti. Luka je vjerni suradnik sv. Pavla i njegov suputnik na misijskim putovanjima. Napisao je Evanđelje, koje je po njemu nazvano Lukino evanđelje, i Djela apostolska. Čini se da je bio i liječnik. Pripisuje mu se još i da je bio slikar te da je slikao lik Isusa i Majke Božje. Tako danas postoji po svijetu nekoliko slika za koje se smatra da ih je naslikao upravo sv. Luka. Znanstvena studija dokazuje međutim da ova tradicija potječe iz vremena borbe protiv štovanja slika, koja je krenula iz Carigrada po naredbi cara Leona III. 730 godine. Da bi zaštitili ikone od uništenja, a također i da bi se zaštitio kult štovanja slika i relikvija, nastala je ova pobožna legenda o sv. Luki evanđelisti kao slikaru. Luka je doista oslikao Isusa i Blaženu Djevicu Mariju, ali pišući o njima u svojemu Evanđelju.
Nakon smrti tijelo mu je pokopano u gradu Tebe, grčke pokrajine Beocija. Odavde mu je tijelo prenešeno početkom IV. stoljeća, kao što svjedoči i sv. Jeronim, u Carigrad u Baziliku Dvanaest apostola.
Kako je tijelo sv. Luke preneseno u Padovu? Tijekom XI. i XII. stoljeća, na obližnjem groblju, koje je pripadalo bazilici sv. Justine, pronađene su mnoge relikvije i tijela svetaca. Rukopisi, nastali u XIV. i XV. stoljeću, svjedoče o posljednjim našašćima iz g. 1177. Spominju se i neobjašnjivi fenomeni koji su se događali tijekom tih iskapanja. Među brojnim tijelima bilo je i jedno položeno u škrinju s imenom i simbolom triju bikova. Ovi su događaji dali povod opatu Dominiku i padovanskom biskupu Gerardu da se za savjet obrate papi Aleksandru III., da bi ovaj potvrdio da tijelo doista pripada sv. Luki Evanđelistu.
Je li tijelo sv. Luke bilo u Padovu preneseno zajedno s relikvijama sv. Matije u vrijeme cara Julijana (361. – 363.) ili tijekom ikonoklazma, kao što svjedoče drugi spisi, teško je znati odgovor. Zahvaljujući monasima benediktincima, ova se tradicija sačuvala i prenijela do naših dana.
Sarkofag s tjelesnim ostacima otvoren je 17. rujna 1998. s namjerom da se izvrši temeljita i stručna obrada, te da se utvrdi njegova autentičnost. Velik i uvažen tim stručnjaka s različitih područja znanosti, proučavao je ovaj slučaj više od dvije godine, a zaključci tih istraživanja su objavljeni na Internacionalnom kongresu koji se održao u Padovi tijekom listopada 2000. Potvrđena je stoljetna tradicija da su ovo doista pravi zemni ostaci sv. Luke Evanđelista.
Kao zanimljivost se ističe da se sv. Luki pripisuje izrada ikone Majke Božje zvane “Hodighitria” – Ona koja pokazuje Put. Naime, Marija prstom pokazuje u Isusa kojega drži u naručju.
Sveti Luka bio je Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče Sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam Sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja.
Prema Muratorijevu kanonu Luka nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji te tako predstavlja jedinog evanđelistu koji osobno nije upoznao Sina Božjega. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik Sv. Pavla. Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz Sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje je odmah uspostavio vezu s apostolom Jakovom.
Sveti Luka pratio je Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: „Jedini je Luka sa mnom“ (2 Tim 4,11). Luka se u Rimu vjerojatno susreo s Petrom i Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao.
Ništa sigurno ne znamo o životu Sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, Sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i Sv. Pavlin iz Nole, pridaje Sv. Luki 84 godine života.
Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao Sv. Izidor Seviljski i Sv. Beda Časni, daje Sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto Lukine smrti, kao i način. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle kako je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.
Sveti Luka časti se kao zaštitnik i duhovni vođa liječnika i slikara. Ime mu potječe iz latinskoga, ali je grčkog porijekla te je skraćenica riječi Lucanus što znači stanovnik Lukanije. Moguće je ovo ime povezivati uz latinsku riječ lux – svjetlo.
Izvor: HKM/Katolički tjednik
