Vjeruješ li da možeš biti zdrav, da možeš završiti uspješno svoje ispite? Vjeruješ li da se tvoj brak može ponovno i ponovno izliječiti i da može ponovno doći do velike silovite ljubavi? Vjeruješ li ti uopće da tvoja obitelj može postati nova, da tvoj sin može prestati uzimati drogu, da tvoja kćer više neće odlaziti na ona mjesta odakle dolazi jadna sva bolesna, opterećena i puna možda različitih ovisnosti? Vjeruješ li? Napokon, vjeruješ li da ima netko tko vodi čitav svijet, da ima neko srce u kojemu ti, zapravo, stojiš? I da ima netko tko ti toliko toga želi reći, da te utješi, ohrabri i ozdravi, a ti nemaš vremena za njega. U tebi buči strah, u tebi buči tjeskoba i depresija. U tebi buči, možda, neka suicidalna misao. Odbaci to i uđi u post. I suoči se s onim koji te neizmjerno ljubi. Onaj koji je jedini iskonski prasak bio od početaka čovječanstva.
Post, odricanje, askeza obično mislimo da to znači svestrano odricanje, međutim, kako kaže sv. Kasijan, to znači svestrano vježbanje. A to znači ako se petkom odreknem mesa, da to nije neka žrtva (jer mi smo od toga napravili žrtvu, kao da za Boga pravimo žrtvu), nego je to vježba. To znači da ja odlučujem o svome tijelu kad ću jesti, što ću jesti i kako ću jesti. I kada mogu reći petkom, ne danas neću jesti meso ili kad odlučim da neću uzeti alkohola i kad odlučiš da nećeš pušiti, kad odlučiš da nećeš izgovoriti nijednu psovku, to nije žrtva koju ti daruješ Bogu. Ne, Bogu ne trebaju tvoje žrtve. Milosrđe mu je milo, a ne žrtve.
To da se ti nečega odričeš, to je strahovit korak u tvojoj slobodi. Ti tada postaješ gazda u svojoj kući. Ti odlučuješ, a ne želudac. Ti odlučuješ, a ne neki restoran, prijatelji koji te vode petkom na neku gozbu. Ne odlučuje, dakle, tvoje tijelo i tvoje željice i tvoja usta, nego odlučuješ ti. To čini čovjeka ponosnim, velikim, silovitim. To ti je više nego da si pobijedio stotine neprijatelja, koji te napadaju. Jer pobijediti vlastitog unutarnjeg neprijatelja, pobijediti našu buntovnu narav, u tome je smisao čitavog našeg života.
I zato nam post pomaže da ne budemo robovi, nego da budemo slobodni. Bilo bi lijepo kada bismo imali, na primjer, post jedan dan prije Uzašašća, Duhova, Velike Gospe, prije Svih svetih, dan prije Božića… Tuga me uhvati kad na Badnjak nitko od nas ne posti. Još veća tuga kada idemo na hodočašće na Veliku Gospu nitko ne posti. Jede se na veliko. Dođe dan Uzašašća, kad je Krist pobijedio sve, da sjedne na svoje prijestolje na nebu, nitko ne posti i ne postaje slobodnjak. Svi ostajemo robovi. I kako će rob, recite, onda moći dobro jesti božićnu pečenku, kako će moći slaviti blagdan Duhova i primiti darove Duha Svetoga. Kako će rob moći postati slobodan, a Krist odlazi da nam dadne slobodu.
Hajdemo uvesti, kad liturgija i naši liturgičari to nisu htjeli, tj. nakon Drugog vatikanskog koncila mnogo toga su ukinuli, idemo uvesti post. I to strogi. Ne samo da se ne jede meso, nego da ne jedeš dok te „ne zaboli“, kako kaže Majka Tereza. Odricanje nije da ti je žao zato što jučer nisi jeo, nego ti je neizmjerno drago. Kako sam jučer uspio biti hrabar, odvažan i novi čovjek!
Pokušajmo jednostavno shvatiti da post nije patnja i bol, nije tuga i žalost, nego je upravo ritam života. Kao što postoji dan i noć, pa po noći nitko ne jede, nego po danu, tako je dobro imati neke dane kad postiš svečano. Kako bi bilo dobro da petkom, čak tijekom cijele godine, bude barem nemrs.
U svakom slučaju, dobro je da u našem životu bude tih dana u kojima nećemo uzimati nešto što nam godi. Baš se suprotstaviti! Recimo, osjećam da bih sad htio pričati, ali baš ću šutjeti. Ili, tako bih rado htio gledati televiziju, ali baš je neću gledati. Tako bih rado išao na nogometnu utakmicu, ali ne, ostat ću kod kuće i pročitat ću knjigu. Htio bih se ljutiti na ovoga ili onoga čovjeka – ne. Baš ću ga nazvati i reći mu da je sve u redu. Koliko takvih situacija ima u našem životu…
I kada napraviš takav korak, osjećaš kao da dišeš. Jer, kao da prije nisi mogao disati, kao da se gušiš, a sada dišeš i duša ti osjeća radost. A u tebi neka sloboda i sve tvoje stanice pokrenu te prema novome zdravlju. Pokušajmo to učiniti.
