Rođen 1926. početkom pedesetih Jérôme Lejeune postao je liječnik. Potom je odabran za istraživanje zdravstvenog stanja poznata kao ‘sindrom Down’. Mladi istraživač je 1958. došao do otkrića koje je konačno objasnilo podrijetlo sindroma. Otkrio je da djeca pogođena sindromom Down imaju treći, dodatni kromosom, koji je on nazvao ‘trisomija’. Tim je otkrićem postavio temelje za citogenetiku, biogenetiku i terapiju kromosomskih bolesti. Ubrzo nakon toga objavljena su njegova otkrića, a time je definiran i njegov profesionalni ugled i smjer. Bio je u izvornom smislu znanstvenik.
Pojam “znanstvenik” evocira znanje, izvrsnost u području znanstvene kompetencije i oblik stručnosti. Također otkriva analitički ili objektivni istraživački duh. Štoviše, kad danas koristimo riječ “znanost”, mislimo na eksperimentalnu ili strogu znanost. Ali ne tako davno, filozofija se također smatrala znanošću.
Također vidimo da je danas, u našem postmodernom i pozitivističkom dobu, znanost sve više sinonim za tehničko znanje. Znanost postavlja pitanje kako, ali ne postavlja pitanje zašto. Filozofija ili teologija mogu odgovoriti na ovo zašto .
Prirodno i moralno
U današnje vrijeme znanstvenik će biti sve više tehnički tip i kao rezultat toga, tehnika je kumulativna. Kao što je govorio Jérôme Lejeune, tehnika je kumulativna, ali mudrost nije. Možemo akumulirati tehničko znanje, ali nažalost ne akumulirati i mudrost koja nam pomaže da znamo kako koristiti tu tehniku rasta znanja.
Jérôme Lejeune imao je upravo tu izvanrednu sposobnost da ne smatra da je tehnologija sama po sebi dovoljna, da ne smatra da je sve što tehnologija dopušta moralno dobro i korisno. Stvarno je razmišljao o znanosti kao o sredstvu za znanje. Ali se nije bojao razmišljati i filozofski, integrirati prirodno moralno, pa čak i duhovno razmišljanje, u svoje rasuđivanje. Očito nije vidio protuslovlje između vjere i znanosti. Ovo je vrlo važna točka njegove osobnosti.
Svojim je djelima na izvanredan način pokazao jedinstvo između vjere i znanosti. Tako je dao dubinu stvarima i nije donio samo tehnički, nego i mudar odgovor.
Zanimljivo, budući da je kao dijete doživio rat i godinu dana nije išao u školu jer je bilo preopasno. Stoga je otac pozvao njega i brata da pročitaju knjige koje žele u obiteljskoj knjižnici. Imao je zbilja golemu knjižnicu. Sa 17 godina pročitao je sve latinske, grčke i francuske klasike. Nema mnogo mladih ljudi koji su u toj dobi pročitali Bergsona, Homera i Vergilija. To je hranilo njegovu inteligenciju, njegovo razmišljanje, njegovo razumijevanje svijeta. To mu je dalo sjajnu perspektivu prema stvarima i, kao rezultat toga, uspio je staviti znanost na mjesto koje joj pripada.
Njegova znanstvena ostavština je prije svega otkriće ‘trisomije’ koje je revolucioniralo svijet genetike i živote obitelji koje su pogođene sindromom Down. Danas to ne shvaćamo tako tragično, ali prije njegova otkrića 1958. godine, obitelji koje su imale dijete s Downovim sindromom, ili “mongoloidno” dijete kako se tada nazivalo, bile su u tjeskobi i strahu, a da ne spominjemo način na koji je društvo gledalo na njihovo dijete, a time i na njih.
Cijela obitelj bila bi izopćena i skrivala se. Ostale djevojke u obitelji nisu se mogle udati, njihovi su životi bili uništeni. Nakon otkrića da je riječ o kromosomskoj bolesti, Lejeune je revolucionirao društveni pogled na takve obitelji i vratio im dostojanstvo. Oslobodio ih je tereta sumnje i usuda. To je već bio golem korak.
Otac moderne genetike
Otkrio je mnoge druge kromosomske bolesti i učinio genetiku samostalnom disciplinom, stvorio je prve citogenetičke certifikate, bio je prvi profesor na prvoj akademskoj katedri za genetiku u Francuskoj. Također je bio dekan Medicinskog sveučilišta u Parizu.
Kaže se da je bio otac moderne genetike. Svi genetičari u Francuskoj tijekom 30 godina bili su njegovi učenici. Imao je golem utjecaj ne samo u Francuskoj, nego i u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta.
Godine koje su uslijedile bile su odobravanje i pohvale, nagrade i rastući prestiž jer je Lejeune postao redoviti sudionik međunarodnih konferencija, vrlo tražen govornik, stručni svjedok parlamenata i vlada. Godine 1962. došao je u SAD kako bi iz ruku tadašnjega američkog predsjednika primio Kennedyjevu nagradu. U to se doba govorilo čak i o Nobelovoj nagradi. Dvaput je predlagan za Nobelovu nagradu za medicinu. Profesionalni put pred profesorom Lejeuneom izgledao je prostran i lagan.
Osim toga, postojala je mogućnost da postane i bogat čovjek s uspješnom privatnom praksom. Namjerno je odabrao skromniji način života. Neki je savjetnik jednom primijetio Lejeuneovoj kćeri kako je njezin otac dolazio u institut biciklom, dok se on istodobno vozio u Ferrariju. Liječenje bolesnika nije bila karijera toga liječnika – bio je to poziv. Međunarodno priznat i nositelj prve katedre za genetiku u Francuskoj, mladi profesor medicine bio je, po općem mišljenju, na putu do zaslužena Nobela. Međutim, on se odrekao budućih izgleda za slavu, uspjeh i financijsku udobnost kada je shvatio da će, kako bi to postigao, morati dopustiti da njegovo istraživanje skrene sa svoje svrhe i zacrtana moralnoga puta te da će postati suučesnik onih koji su Zapadu željeli nametnuti ‘novu paradigmu’, ‘novu’ viziju života. čovjeka i društva, u otvorenu protivljenju i prkosu Božjem zakonu i kršćanskoj vjeri.
Crpio je snagu za svoj herojski izbor i otpor – za koji su ga protivnici kažnjavali do kraja života – iz iskustva jednoga jutra u kolovozu 1967., tijekom izleta na Galilejsko more. Tu je doživio snažno mistično iskustvo koje ga je promijenilo iz pobožnog i praktičnog katolika u ‘predanog vojnika’ u službi Krista. Njegov se susret s Kristom dade usporediti s iskustvom koje su imali jedan B. Pascal, Paul Claudel ili André Frossard, kojih su se životi nakon susreta s Gospodinom naskroz promijenili. Iznenadni susret s Gospodinom, s Nadnaravnim.
Mistično iskustvo Kristove prisutnosti
Te je godine 41-godišnji profesor Jérôme Lejeune kao jedan od vodećih znanstvenika svoga doba bio je na putovanju u Svetu zemlju. Spomenuto putovanje u Izrael bilo je dio medicinske konferencije održane u Tel Avivu; nije to bilo hodočašće, a većina prisutnih liječnika bili su ili Židovi ili agnostici, imali su tendenciju ismijavati ‘pobožnog katolika’ tijekom izleta na kršćanska mjesta. Stoga je nemoguće pripisati njegov osobni doživljaj klimi pobožnog zanosa, zapravo suprotno.
Njegov stariji brat, slikar Philippe Lejeune, saznao je za bratovo iskustvo iz pisma koje mu je Jérôme poslao iz Svete zemlje. Bio je veoma iznenađen jer je događaj bio toliko neobičan za njegova mlađeg brata. Stoga se mora isključiti bilo kakva samosugestija.
Upravo s razloga što mu atmosfera grupe nije odgovarala Lejeune, namjesto da s ostalima pliva u Galilejskom jezeru, radije je posjetio malu neuglednu kapelu koja nije bila ‘prikladna’ za vjerski zanos. Ušao je u kapelicu kako bi uživao u trenutku mira i tišine. Ono što mu se dogodilo čim je otvorio vrata bilo je krajnje neočekivano i iznenađujuće. Nazaret, Betlehem ili Jeruzalem bili bi prikladnije okruženje da je Lejeune tražio vjerničke emocije,.
Čim je Lejeune ušao u kapelicu, obuzeo ga je osjećaj koji nikada prije nije iskusio; prisutnost za koju je znao da je Kristova, toliko snažna, da se morao pokloniti i pasti na koljena: „I u toj maloj neuglednoj kapelici ispružio sam se na tlu cijelom dužinom da poljubim zamišljene korake Onoga koji je bio tamo. Ta dječja, gotovo instinktivna gesta, činila mi se sama po sebi komičnom, ali ne i osjećaj koji ju je potaknuo… Poljubio sam pod u znak nježnog poštovanja jer nisam znao što bih rekao te nisam mogao smisliti ili doumiti ništa drugo što bih mogao učiniti“. Ostao je svjestan svoje okoline dok je razmišljao o svome naizgled ‘komičnom’ položaju.
Zatim je opisao svoje iskustvo sa znanstvenom preciznošću, navodeći što to nije bilo, a ne što je bilo, budući da je to za njega bio misterij: „Iznad svega, ne vjeruj, dragi moj brate, da sam u tom trenutku imao viziju, da sam bio u duhu prenesen, oduševljen ili zanesen neopisivom ekstazom. Sve je u meni bilo racionalno kao i obično, prosuđujući svoje ponašanje kao neobično, a ipak je odjekivala neka nepoznata, ali bliska vibracija koja me silila da se uključim u klanjanje, da postignem jedinstvo koga nisam dostojan. Sin se ponovno sjedinio s voljenim Ocem; Otac koji je konačno bio poznat, dragi Učitelj, otkriveno Presveto Srce – bilo je to sve i još mnogo više. Kako bih mogao to opisati? Nježnost, blagost, odanost, postiđenost, ali odlučna ljubav, potreba da mu dam do znanja koliko me duboko dirnula ta njegova nježnost i dobrota, da sam želio ostati tamo i da sam ga prepoznao, da me je tako nježno i bratski zagrlio. Kako to izreći? Najočitija nježna ljubav!“
Preobrazba života
Lejeune je imao trenutnu i konačnu objavu koja će preobraziti čitav njegov život: Kristovu prisutnost uz sebe, i njegovu neizmjernu i bezuvjetnu ljubav. Jednostavnost događaja, odsutnost bilo kakve dramatizacije ili senzacionalizma, jamstvo je njezine autentičnosti. Nešto uistinu izvanredno dogodilo se tijekom toga kratkog trenutka, kad se vrijeme zaustavilo.
Lejeune je napustio kapelu, iznenađen kratkoćom svoga iskustva, fasciniran da se vani ništa nije promijenilo, premda je sam bio preobražen i ispunjen novim uvjerenjem:
„Otišao sam… noseći zauvijek sa sobom sigurnost ponovnog susreta i čudesnu prisnost koju je Isus pripremio za čovječanstvo… na toj stvarnoj ‘drugoj strani’ svega što postoji i što se može otkriti samo s onu stranu vremena; s druge strane“. Lejeune je bio potpuno promijenjen, osjećajući da je postao Kristov borac, pripremajući se za bitku koju još nije poznavao.
Najbolji dokaz istinitosti ove zgode jest da je on doista postao naskroz Kristov borac i borio se do svog posljednjeg dana i daha, u ime Evanđelja, kako bi obranio najmanju i najbespomoćniju, nerođenu djecu, posebno onu sa sindromom Down, koja su predodređena za terapijski pobačaj. Njegova predanost borbi za život uništila je njegovu briljantnu karijeru, bila je zaprjeka da dobije Nobelovu nagradu za medicinu, izopćila ga iz vlastite profesionalne zajednice i izložila prijetnjama i uvredama svih vrsta. Sve je to zapravo mogao izbjeći da je pristao na šutnju ili da se priklonio mainstream-ponašanju glede tretmana prenatalne medicine dijagnosticiranja abnormalnih pojava kod embrija u majčinoj utrobi. On to nije učinio. Takva hrabrost bila je dar milosti i predanosti životu.
Lejeuneovo prihvaćanje odgovornosti za sve pogođene tim sindromom ubrzo ga je pomaknulo od nacionalnog heroja do izopćenika, oklevetana u tisku i drugdje. Početkom sedamdesetih njegova su se djeca vozila na biciklima do škole pored zidova ispisanih grafitima i prijetnjama: “UBIJ LEJEUNEA”.
Lejeune je to predvidio. Jednom, dok je bio na raspravi u Ujedinjenim narodima, čuo je poziv neke majke kojoj je u trudnoći dijagnosticirana neka abnormalnost. Kako se rasprava bližila kraju, Lejeune je izašao na podij. Njegov doprinos imao je potpuno drukčije stajalište od prethodnoga. Nije on govorio o invaliditetu tih osoba, već o dostojanstvu svakog ljudskog života, o “malom čovjeku” koji živi u utrobi, bespomoćan, ali je zacijelo potpun čovjek. Tog dana, međutim, bio je to usamljeni glas. Te noći napisao je svojoj supruzi da je odsada svaki (raz)govor o Nobelovoj nagradi suvišan. Bez ikakva izgleda da će je dobiti.
Stav vjere i znanosti
Profesor Lejeune nije se dao ušutkati, stoga je morao biti marginaliziran. Mrtva ruka birokracije primijenjena je na njegov rad dok su se sredstva za istraživanje polako gušila. Godine su prolazile bez ikakva akademskog promaknuća jer je bio gotovo izopćen, a na kraju 1982. njegov je laboratorij zatvoren. Unosne ponude za karijeru stizale su iz Amerike, ali ih je odbijao. Radije je ostao u svojoj domovini i služio kako je najbolje mogao. Lejeuneovi argumenti za zaštitu nerođenih temeljili su se s jedne strane na znanstvenim činjenicama – u majčinoj utrobi je doista dijete – ali snaga koju je dobio da nastavi raspravljati o tome proizlazila je iz njegove vjere i iskustva s Genezaretskog jezera.
Lejeune je jednom opisao život istraživača kao život onoga koji se vrti u krugu dok se ne pronađu otvorena vrata. Godine 1994. otvorila su se vrata kad ga je papa Ivan Pavao II. imenovao predsjednikom nove Papinske akademije za život. Njegovo prijateljstvo s Papom bilo je dugotrajno. Kad god je Lejeune bio u Rimu, i on i njegova supruga nazočili bi jutarnjoj Papinoj misi, nakon čega bi uslijedio doručak s Papom. Obojica su imala mnogo toga zajedničkog: obojica su se borila protiv Moloha kulture smrti, vodili su rat ne protiv ljudi, već protiv lažnih ideja civilizacije smrti.
I kao liječnik Lejeune bio stalno na raspolaganju, dostupan u svako doba svojim pacijentima i njihovim roditeljima – od kojih su se mnogi, barem u početku, mučili kako se nositi s djetetom koje ima sindrom Down. Lejeune je shvatio ne samo medicinske probleme, već i one čisto ljudske. Čak i navečer i vikendom njegov kućni telefon zvonio bi s još više poziva koji bi progutali sve slobodno vrijeme; telefonski pozivi stalno su se redali, a uznemireni glasovi s druge strane slušalice dočekivani su s utješnim glasom.
Na duhovnoj razini život ovoga vjernika i znanstvenika prije svega se očituje da vjera i znanost idu ruku pod ruku, pa da bi netko bio veliki znanstvenik, nema potrebe odbaciti svoju vjeru. Na isti način, da bi bio častan čovjek, s herojskim vrlinama, nema potrebe odbaciti svoju inteligenciju, naprotiv. Stoga je inteligencija Jérômea Lejeunea zaista u srži njegove osobnosti ali i svetosti. Stalno je plivao protiv struje i duha vremena (‘zeitgeist’), znao je i bio uvjeren da nad svime stoji temeljni Božji zakon – zakon života, ne smrti.
Smatram da je ovo temeljno za današnji hiperracionalistički svijet, koji vjeruje da je vjera rezultat vjerovanja starijih žena koje nisu intelektualno obrazovane. Jerome Lejeune učinkovito odbacuje takvo nerazumijevanje vjere i inteligencije.
Obitelj – svetinja
Javna osoba, a bio je naskroz posvećen obitelji. Lejeune je na sveučilištu upoznao svoju suprugu, dansku protestantkinju, koja je kasnije prešla na katoličanstvo. Prvi njihov susret zbio se u fakultetskoj knjižnici. Tražila je olovku, a on joj je ponudio svoju. Kasnije su se oboje složili kako to bijaše ljubav na prvi pogled. Do kraja života, unatoč svim usponima i padovima u godinama koje su uslijedile, kad bi bio na svojim brojnim putovanjima u inozemstvu, upravo je tim istim nalivperom Lejeune pisao svojoj ženi.
Obitelj mu je bila važna. Lejeune je propustio brojne prilike za poslovne ručkove, radije je svaki dan blagovao sa suprugom i svojih petero djece. U kućanstvu Lejeuneovih postojao je dnevni ritam – onaj koji je završavao obiteljskom molitvom svake večeri, kada bi se molilo za mnoge, posebno za bolesne. Nedjeljna sveta Misa bila je obveza, a pjevao je u crkvenom zboru.
Ta ‘druga strana’ o kojoj je govorio u svome iskustvu otvorila su mu se ubrzo nakon što je imenovan predsjednikom Akademije. Nepuna 33 dana nakon imenovanja za predsjednika Papinske akademije za život profesor Lejeune preminuo je od raka. U rano jutro, na Uskrs, 3. travnja 1994., svećenik je žurio u parišku bolnicu. Nosio je Presveti Sakrament. Kad je stigao, bilo je prekasno. Čovjek koji je trebao primiti viaticum već je preminuo. Upravo je završila njegova agonija koja je započela na Veliki petak, nedugo nakon primanja bolesničkog pomazanja; na Veliku subotu stanje se pogoršalo uz poteškoće s disanjem. Toga jutra, otprilike oko četiri sata, Jérôme Lejeune prešao je iz ovog života u vječnost, u slavu i zagrljaj Uskrsloga.
Čuvši za smrt čovjeka koji mu je postao blizak prijatelj, papa Ivan Pavao II. je napisao:
„Danas smo suočeni sa smrću velikog kršćanina 20. stoljeća, čovjeka za kojeg je obrana života postala apostolat. Bjelodano je jasno da je u sadašnjoj svjetskoj situaciji ovaj oblik apostolata laika posebno potreban… On je ostavio uistinu briljantno svjedočanstvo svoga života kao čovjeka i kao kršćanina“. Ivan Pavao II. napisao je u pismu kardinalu Jean-Marie Lustigeru, pariškom nadbiskupu, dan nakon što je dr. Lejeune pozvan u Gospodinov dom, kako je dr. Lejeune je imao karizmu: Božji dar koji ga je osnažio da „upotrijebi svoje duboko znanje o životu i njegovim tajnama za istinsko dobro čovjeka i čovječanstva, i samo u tu svrhu“. Jérôme Lejeune, nastavio je Ivan Pavao II., postao je „jedan od gorljivih branitelja života, posebno života nerođene djece“. Čineći to, bio je spreman „postati ‘znak protuslovlja’, bez obzira na pritiske koje je vršilo permisivno društvo ili na izopćenje kojem je bio izložen“. Tako je svijet u Jérômeu Lejeuneu upoznao „čovjeka za kojeg je obrana života postala apostolat“. Karizmu koju je dr. Lejeune primio živio je u evanđeoskom služenju Kristu i Kristovoj djeci.
Možemo se nadati i moliti da će Jérôme Lejeuneove herojske vrline Crkva službeno priznati, kako bi se mogao pridružiti svom prijatelju Ivanu Pavlu II. među redovima blaženih i kanoniziranih. Ako se to dogodi, bit će to zato što je Crkva uvjerena da su ta dva života u službi života živjeli hrabri ljudi vjere i razuma, koji su znali da nas istina oslobađa u najdubljem smislu slobode – i danas nas svjedočenje istine poziva da budemo, kad je to potrebno, znakovi proturječja, poput samog Gospodina Isusa.
U međuvremenu je pokrenut proces za njegovu kanonizaciju. Papa Franjo proglasio ga je Slugom Božjim.
