Fra Ivičin primjer baca svijetlo na jedan drugačiji, hrabar i poticajan pogled na vlastitu bolest. Umjesto da se prepustio tugovanju i očaju, fra Ivica je bolest pretvorio u svoju snagu, piše fra Ante Dodig o životnom svjedočanstvu fra Ivice Zovka, koji je obolio od multipleskleroze i kojega njegovi fratri redovito posjećuju u Domu za starije i nemoćne osobe u Odri.
Kamo god krenuli susrećemo patnju, bolest, životne gubitke, beznadnost i obeshrabrenja. Možemo sve ovo nazvati i drugim imenom: ranama svijeta. Pitam se zna li svijet da i mi franjevci supatimo s njime. Dok je u raznim mukama i poteškoćama, zna li da i mi nešto slično prolazimo. Za one koji ne znaju, odgovor je: da, prolazimo! I to na način pun smisla.
Nijedna rana, teškoća i bol ovog svijeta nije bez svoga smisla. Tako su i rane svetog Franje samo početak mnogobrojnih rana braće franjevaca koji su se nizali tijekom osam stoljeća. Sve je prožeto dubinom poticajne mudrosti isprepletene s nečim neizrecivim, nečim što izaziva da se na drugačije načine pitamo o životu.
Svjedočanstvo koje među nama, hercegovačkim franjevcima, glasno govori o ovoj dubokoj poticajnoj mudrosti je život fra Ivice Zovke. Fra Ivica je rođen 3. listopada 1969. u Jablanici. Odrastao je uz dva mlađa brata. U nekom trenutku svoje mladosti osjetio je da želi biti franjevac i svećenik. Poslije osnovne škole prijavio se za sjemenište u Visokom. Prolazeći taj srednjoškolski samostanski život, čvrsto je odlučio da želi obući franjevački habit i ići dalje kroz formaciju. Njegov poziv je dodatno učvrstilo hodočašće u Međugorje. Prema Blaženoj Djevici Mariji gaji posebnu ljubav i pobožnost. Godine 1989. oblači franjevački habit. Kako je vrijeme prolazilo, počele su mu se ponekada javljati duple slike pred očima i grčevi u rukama i nogama. U proljeće 1991. godine, kad je imao samo 22 godine života, u bolnici Rebro nakon pretraga, doktori su ustanovili da ima multiplu sklerozu. Zacijelo je ovo morao biti veliki šok za mladog čovjeka, ali fra Ivica je od početka ostao pozitivan i uvijek govorio: „Hvala ti Bože, idemo naprijed! Ti i ja!“ Prihvatio je cijelu situaciju kao sastavni dio svoga života.
U jesen 1991. započinje Filozofsko – teološki studij na Institutu Družbe Isusove na zagrebačkom Jordanovcu. Vječne zavjete položio je 1997. godine, a u lipnju 1999. završava studij te je zaređen za đakona. U rujnu iste godine počinje raditi kao vjeroučitelj u Centru za obrazovanje i odgoj Dubrava. Centar je nudio rehabilitaciju i školovanje mladima s motoričkim poremećajima i kroničkim bolestima te ih je osposobljavao za razna zanimanja. Fra Ivica kaže da je to vrijeme rada u školi za njega bilo posebno lijepo. Uvijek se trudio biti blizak s učenicima te ih kvalitetno uvesti u gradivo predavanja. Organizirao im je koncerte duhovne i zabavne glazbe a najviše ih je volio vidjeti nasmijane i radosne. Punih 13 godina je fra Ivica radio u školi kada je zbog napredovanja bolesti morao otići u mirovinu. Nije se predao. Trudio se uvijek živjeti punim plućima. Živeći u samostanu hercegovačkih franjevaca u Dubravi znao se ponekad družiti s vjernicima, moliti s njima krunicu, a kao đakon nekada je na misama i propovijedao. Posebno mu je bilo drago kao đakon služiti za oltarom. Godine 2020. bolest je snažno napredovala, te se braća u samostanu više nisu mogla na kvalitetan način brinuti o fra Ivici. Odlazi u Kuću svetog Franje, Dom za starije i nemoćne osobe u Odri kraj Zagreba kojeg vode franjevci trećoredci. Braća franjevci i njegova obitelj ga redovito posjećuju čemu se uvijek raduje i veselo dočeka svakoga. Razgovarajući o bolesti, fra Ivica mi je spomenuo jedan zanimljiv pogled. On kaže: „MS za mene ne znači samo multipla skleroza, nego još i „mogu sve“ uz Boga dragoga, te još i „moja slatkica.“
Fra Ivičin primjer baca svjetlo na jedan drugačiji, hrabar i poticajan pogled na vlastitu bolest. Umjesto da se prepustio tugovanju i očaju, fra Ivica je bolest pretvorio u svoju snagu. Nada se i ozdravljenju i da će još moći i zaplesati. Kroz ovo snažno svjedočanstvo vidimo da se može i u bolesti živjeti sretan i radostan život. Fra Ivica je svima dobar primjer vjere, nade i ljubavi. Zahvalan je Bogu na svemu, stavio mu se potpuno u službu i predao svoju bolest da bude na slavu Božju. Stoga da zaključim onu početnu misao, franjevci su definitivno u supatnji i ranjeni ranama kakve ljudi u svijetu nose. Razlika je pak u tome što franjevačke rane mirišu na Krista. Miris vjere, nade i ljubavi nikoga ne ostavlja ravnodušnim, to dobro vidimo u životu našeg fra Ivice.
Na kraju, želio bih se osvrnuti i na ono kada ljudi kažu da je zdravlje najvažnije. „Samo nek’ je se zdravo!“, često se čuje. Pitam se, zar je zaista tako? Zar čovjek ne može biti potpuno zdrav, a opet nesretan i voditi besmislen život koji na kraju ne vodi nigdje? Najvažniji je smisao, a Kristov smisao najbolji je način ostvarenja i ispunjenja ovozemaljske stvarnosti. Na poseban su pak način, za spasenje svijeta s Kristom patnikom, sjedinjeni oni koji su pritisnuti bolešću, siromaštvom, slabošću i različitim nevoljama ili pak oni koji trpe progonstvo zbog pravednosti, nakon kratkih patnja će ih Gospodin usavršiti, ojačiti i učvrstiti (usp. LG 41,5). Trenutačno se služimo ovim svijetom, no crkva Kristova nas poziva da se u njemu ne zaustavljamo jer prolazi obličje ovoga svijeta (usp. LG 42,4). Sad smo na putu za vječni život. Stoga bih ja prethodnu rečenicu o važnosti zdravlja drugačije napisao: „Najvažnije je biti s Presvetim Trojstvom u zajedništvu.“ Da Otac, Sin i Duh Sveti ispune sve dijelove našeg života i učine nas dionicima kraljevstva nebeskog u kojemu bolest ne znači ništa, a jedino što postoji je savršena božanska ljubav koja sve nadilazi.
Franjevci Hercegovačke provincije u posjetu svome bratu fra Ivici Zovku u Odri
Izvor: fra3.net
