Otac Šarbel radio je u poljima kao najmanji od slugu. Jedne noći, u vrijeme žetve, čuvao je koze dok je skupina od tridesetak dobrovoljnih žetelaca jela u samostanu. Neki poslužitelji su se bavili poslom oko stolova. Ekonom samostana žurio je služiti žeteocima. Upravo tada o. Šarbel prišao je i zatražio od njega, pred cijelim mnoštvom, da mu napuni lampu uljem.
Ekonom se ljutito obratio i rekao mu: “Zašto nisi došao tijekom dana?” On je odgovorio: “Bio sam u poljima.” Ekonom je odvratio: “Kao kaznu, neću ti dati ulja za večeras. Odlazi!”
Poslušao je i vratio se u svoju ćeliju.
Saba, koji je tada imao samo trinaest godina, bio je sluga u samostanu. Posjetio ga je i zatražio njegovu lampu pod izlikom da je napuni uljem. Ali, zapravo, napunio ju je vodom. O. Šarbel uzeo je lampu, upalio je i ona je normalno zasvijetlila.
Zatim je, u odsutnosti o. Šarbela, poglavar izdao naredbu kojom se zabranjuje monasima da pale svoje lampe nakon zvona koje označava vrijeme za spavanje. Te noći poglavar se probudio kako bi se pobrinuo za određene potrebe. Kad je izašao, vidio je svjetlo i otkrio da je to ćelija oca Šarbela koja je bila osvijetljena. Rekao mu je: “Zar nisi čuo zvono? Zašto nisi ugasio svoju lampu? Zar nisi dao zavjet siromaštva?”
Šarbel je odmah kleknuo da zamoli za oprost i rekao: “Vratio sam se iz polja i morao sam završiti svoje molitve. Nisam čuo za ovo pravilo protiv lampi.”
Saba, koji je bio blizu ćelije, rekao je poglavaru: “Htio sam napuniti lampu o. Šarbela uljem, ali ekonom je odbio. Kad sam se vratio, vidio sam da kanta sadrži pepeo i vodu i napunio sam njegovu lampu time!”
Poglavar ju je otvorio, ispraznio i uvjerio se da je to zaista voda. Tada, duboko dirnut i ne želeći ostati tih o ovom otkriću, otišao je nekome ispričati ovaj događaj i priča se proširila samostanom.
Izvor: “Ljubav je blistava svjetlost – život i homilije sv. Šarbela” (Izdavačka kuća Kyrios)
