Znam ljude koji su u nekom trenutku svog života doživjeli susret sa živim Bogom i odjednom im se sve promijenilo. Način života, planovi, želje i čežnje. Kad Duh Sveti zapali srce teško više išta može ostati isto. Neki su od njih imali uspješne karijere i svoje su brojne talente odlučili staviti Crkvi na raspolaganje, bilo da su ušli u različite crkvene zajednice ili u crkvene strukture kao zaposlenici, laici. Gorjeli su za Krista i željeli su svojim djelovanjem i talentima pridonijeti da se Riječ Božja širi, da svi upoznaju Onoga koji je i njima promijenio život.
No neki od njih su doživjeli bolno razočaranje. Očekivali su svete ljude, a našli se među slabima kakve su i u svijetu ostavili. Borbe za moć, oholosti i taštine, sebičnosti, nedostatak empatije i spremnosti na žrtvu, ogovaranja, ponekad i podmetanja ponovno su ranjavali srce koje to u Crkvi nije očekivalo, misleći – Crkva je Kristova, i samim time mora biti sveta.
Crkva jest i Kristova i sveta, vođena Duhom Svetim, ali je i grešna, sastavljena od grešnih kršćana. Susret sa živim Bogom kod čovjeka je prvi korak izlaska iz grešnosti i hoda putem svetosti, ali njegov daljnji hod u vjeri podržava Crkva. U Katekizmu Katoličke Crkve stoje riječi svetog Ciprijana: „’Vjerovati’ je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. ‘Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku’“ (br. 181) Majka tješi, njeguje i cijeli rane koje su posljedica osobnih grijeha i grijeha drugih, odgaja, pomaže, štiti, upućuje na Oca koji svima oprašta sve, jer sve ljubi, Onoga koji ‘daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima’ (Mt 5, 45)
Crkvu, dakle, čine i ljudi koji su, više ili manje, grešni. A grijeh ima svoje posljedice. Grijeh ranjava ne samo grešnika nego često i nevine oko grešnika. Grijeh, na kraju krajeva, ranjava čitavu Crkvu.
„Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17, 20-21), moli Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi. Jedino u jedinstvu s Njime možemo ostati i međusobno povezani. Grijeh lomi odnos s Bogom, ali trga i veze među ljudima. Povratak k Bogu često je i povratak jednih drugima. Blagoslovljen sakrament ispovijedi!
Crkva postoji jer ju je Bog htio i ustanovio. Unatoč i usprkos svojim nesvetim članovima. Treba, ipak, biti svjestan, da nas ponekad više od grijeha i slabosti članova Crkve bole naša očekivanja. Očekivali smo zajednicu koja će ne samo govoriti o Bogu nego ga i slaviti svojim životom. I kada doživimo neautentičnost, to boli. Ali ne zaboravimo da smo i mi članovi Crkve. Možda smo baš mi pozvani svojim svjedočanstvom života unijeti dašak svetosti. Možda smo pozvani svojom molitvom, postom i pokorom izmoliti obraćenje onih koji misle da im obraćenje nije potrebno. Možda smo baš onima koji su nas povrijedili i razočarali uže na putu do Vječnosti. A možda, pritisnuti križem, shvatimo da i u našim srcima ima još onoga što je grešno i neautentično. I da smo i sami potrebni obraćenja, obnove odnosa s Bogom i jedni s drugima.
Pozvani smo mijenjati Crkvu iznutra, graditi s Bogom novo nebo i novu zemlju (usp. Iz 65, 18) Sugrađani smo ‘svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu’, podsjeća Pavao u poslanici Efežanima. Marijo, Majko Crkve, daj da to nikada ne zaboravimo, zauzimaj se za nas!
