Tko je moj najveći neprijatelj? Onaj tko me ogovara? Tko mi radi o glavi? Ili možda… ja sam sebi? Koliko puta pomisliš: “Da nije njega, bilo bi mi lakše. Da nije nje, život bi bio neusporedivo jednostavniji.“ Uvijek je netko drugi kriv što svijet nije onakav kakav bih želio da jest. Šef, kolega, susjed, član obitelji, pa čak i brat u vjeri. A Isus danas poziva na drugačiji stav. Kaže: „Borite se da uđete na uska vrata“ (Lk 13,24). Jer prava bitka ne vodi se tamo negdje, vodi se u našem srcu.
Od početka, čovjek misli da može bez Boga. Da sam sebi piše pravila. A pali anđeli, mrzitelji Boga i čovjeka, jedva su dočekali. U čovjeku neprestano raspiruju tu oholost i samodostatnost. Nude idole, lažne bogove – moć, bogatstvo, strasti. Ponekad čak i dobre stvari pretvaraju u zamke: karijeru, obitelj, uspjeh – ako ih stavimo na Božje mjesto.
Isus ne kaže: ‘Opustite se, svi ćete ući u raj.’ Kaže: ‘Borite se.’ Borba znači trud. Znači odricanje. Umiranje sebi. Jer široki put je naizgled uvijek privlačniji: put ogovaranja, zavisti, nadmetanja. I, nemojmo se zavaravati da je široki put privlačan samo „svijetu“. Biraju ga i oni koji se nazivaju Kristovima. Umjesto da u Crkvi budemo „jedno tijelo“, da se podupiremo, hrabrimo, tješimo pa i poučavamo, kako bismo onda zajedničkim snagama mogli nositi i biti svjetlo onima koji su još uvijek u tami, mi se razdvajamo. Natječemo tko je važniji, duhovniji, pametniji. Podmećemo noge. Ogovaramo. Širimo razdor. Okrećemo si leđa. I onda se čudimo što svijet ne prepoznaje svjetlo.
Široka vrata su privlačna jer ne traže ništa, a naizgled nude sve. Možeš ponijeti i svoj ego, svoju sebičnost i uskogrudnost. Svoje mišljenje da si bolji od drugih.
Uska vrata su drugačija. Pred njima moraš ostaviti teret. Samo slobodno srce prolazi kroz njih. Oslobođeno idola i lažnih bogova.
Zamislimo taj trenutak. Stojimo na vratima koja se ne otvaraju. Kucamo i vičemo: „Gospodine, pa to sam ja! Tvoj sam! Branio sam te na društvenim mrežama i u komentarima na portalima! Išao sam na misu! Govorio sam svima o Tebi!“ A on odgovara: „Ne znam odakle si. Odstupite od mene, svi zlotvori!” (usp. Lk 13,17)
Ne očajavajmo. Još su vrata otvorena. Ali ne možemo proći s teretom oholosti i samodostatnosti na leđima. Moramo ih ostaviti pred vratima. Naoružati se ljubavlju, strpljenjem, praštanjem i molitvom. Kako vjerujem da Bog ljubi mene, tako ljubi i onoga koga progonim. I tražit će od mene račun za dušu koju sam na bilo koji način gazio.
Naš neprijatelj nije čovjek. Nikada nije bio i nikada neće biti. Kad toga postanemo svjesni, znat ćemo čime se “naoružati” u bitkama koje svakodnevno bijemo.
Danas se pitajmo: Koji je moj teret zbog kojeg neću moći proći kroz uska vrata? Oholost? Želja za moći? Neopraštanje? Navezanost na mišljenje drugih?
Danas taj teret ostavljam pred vratima. Najveća pobjeda nije ona nad drugima, već nad samim sobom.
