Duhovne šetnje s Dianom Tikvić: Ljubiti poput Isusa ili kako istrpjeti bol kad ti Gospodin omekšava srce

Ima jedna zgoda o katoličkom misionaru u Japanu kojemu je u vlaku iz brevijara ispala Gospina sličica. Jedna je djevojčica podigla sličicu i radoznalo upitala misionara: “A tko ti je to?” Misionar je odgovorio: “To je moja Mama.” „Ne sličiš joj“, reče mu djevojčica. „Imaš pravo. Iako se trudim“, odgovori misionar.
I mi se često trudimo sličiti Isusu, biti prepoznati kao Njegovi. Ali ne ide nam baš. Pa često, umjesto da mijenjamo svoje živote, trudimo se mijenjati tuđe. Govorimo drugima što bi trebali učiniti, kako se ponašati, što vjerovati. Bijemo bitke s neistomišljenicima na društvenim mrežama i u komentarima ispod članaka, ne birajući riječi ni način, nerijetko se pozivajući upravo na Boga i Njegovu riječ. Uzimamo si uloge i tužitelja i suca, o svemu imamo stav, mišljenje i presudu. Hrabri nas činjenica – što smo više zagledani u tuđe mane, grijehe i propuste, to naši izgledaju manji.
A Isus pred nas stavlja jednostavan ispit savjesti. „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 34-35) Svatko će od nas moći nabrojati koga sve u životu voli, i tko sve zaslužuje da ga se voli. Isus će, pak, na drugom mjestu reći: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.“ (Lk 6, 32-33) Što onda znači ljubiti kako je Isus ljubio? To znači ljubiti do boli. Unatoč i usprkos svemu onome što govori protiv odluke za ljubav.
Na mojem životnom putu bile su neke teške osobe, a ja prisiljena dijeliti životnu dionicu s njima. Nekad bih se s time nosila lakše, nekada je bilo neizdrživo. Svaki put kad bih zavapila Bogu da mi je preteško i da učini nešto da se te osobe promijene, u srcu bih čula glas – ti se mijenjaj. Iako je sve ljudsko u meni vikalo – ali zašto ja, pa nisam ja problem, osjećala sam da je to jedini put. U promjeni i mekšanju mojega srca. U traženju ljubavi, sućuti i razumijevanja za osobe koje mi nanose bol. Kad dopustiš da srce omekša onda vidiš kako često ono što od nekoga trpiš nije usmjereno protiv tebe već je odraz ranjenosti te osobe. I vidiš kako si i ti u odnosu prema tim osobama mogao i trebao drugačije. Bog poučava nježno poput najnježnijeg roditelja. I polako nam otvara oči za istinu o nama samima. Često nije ugodna ni lijepa. Ali je gledaš iz dlana u kojem te On drži kao svoje ljubljeno dijete.
Nedavno mi je jedna sedmogodišnja djevojčica rekla najljepši mogući kompliment – da mirišem na Boga. Kod tih mališana nikad ne znaš zašto izgovore to što izgovore i što se sve vrti u njihovoj glavici, ali ja znam da sam u nutrini dugo razmišljala o ovim njenim riječima. Mirišem li stvarno na Boga? Govori li moj život i bez mojih riječi da sam Njegova? Može li Bog koristiti moje riječi, ruke i srce kako bi zagrlio drugoga i pokazao mu da mu je važan? Ljubim li poput Njega, bez interesa i kalkulacija, jednostavno zato što me On pozvao na takvu ljubav? A kad On poziva, On i osposobi. Da onu snagu koju mi nemamo.
Ovo je moj ispit savjesti. A može biti i vaš.