DUHOVNE ŠETNJE s Dianom Tikvić: Ne znam jesu li vas zapekle Petrove suze nakon što je zatajio Isusa, mene jesu. Jer sam prepoznala mnoga vlastita zatajenja

“Šimune Ivanov, ljubiš li me?” (Iv 21, 16) pitao je Isus tri puta onoga koji ga je triput zatajio i onoga kojemu je dao ključeve kraljevstva nebeskoga, da što god sveže na zemlji, bude svezano na nebesima; a što god odriješi na zemlji, bude odriješeno na nebesima. (usp. Mt 16, 19). Unatoč svim njegovim slabostima, Isus upravo Petra odabire za prvog čovjeka Crkve. Zanimljivo je da na tom mjestu nije, primjerice, stavio Ivana, učenika koji ga je ljubio, učenika koji je jedini bio pod njegovim križem u trenutku raspeća, učenika koji bi, po našim mjerilima, možda bio prikladniji za tu ulogu.
Isus Petru daje povjerenje za tu tako važnu i odgovornu ulogu jer vidi u Petru ono što ni sam Petar nije u sebi vidio.
Ne znam jesu li vas zapekle Petrove suze nakon što je zatajio Isusa, a pijetao se oglasio. Mene jesu, jer sam, osim što sam suosjećala s Petrom u njegovoj boli, u svojoj duši prepoznala ista bolna sjećanja bezbrojnih zatajenja Onog kojeg ljubim. Ne nužno govoreći da Ga ne poznajem, nego svaki put kad bih postupila suprotno od onoga što bi mi šaptao Glas u nutrini.
Mogao je Isus odustati od Petra, zaključiti da se prevario u njemu. Mogao je odustati i od mene toliko puta. Od svakoga od nas. Ali nije. Zašto mi onda tako olako odustajemo jedni od drugih? Zašto ne vidimo u drugome ono što Isus vidi?
Ljubiš li me? – Mene ovo pitanje pita i jesam li spremna ljubiti one koje On ljubi. Jesam li spremna dati drugu, treću, sedmu priliku onome koji me iznevjerio. Jesam li spremna povjerovati da osoba već sljedeći trenutak može odlučiti biti drugačija, bolja ili je želim držati u ladici kao onu koja me povrijedila i koja mi može nanositi samo bol i u budućnosti?
Život nikada nije crno-bijel, a ni jednostavan. Postoje osobe koje s razlogom držimo na distanci, trenutno ili zauvijek. No u ovoj „sivoj“ boji često se nalaze naši bračni partneri, članovi obitelji, dojučerašnji kumovi ili prijatelji kojima teško opraštamo ili uopće ne opraštamo. A ponekad je upravo oprost taj koji čini prekretnicu u nečijem životu. Ako ne u životu onoga kome opraštamo, onda svakako u našem životu.
Jer neoprost ubija. Truje, razara, magli pogled. Veže nas za osobu kojoj ne opraštamo iako bismo najradije od nje pobjegli. Kroz te oči neoprosta gledamo i druge ljude, druge situacije, svakodnevica nam se puni nepovjerenjem i udaljavanjem od drugih, od sebe, od Boga.
Oprost nije emocija, oprost je odluka. I ako ne osjećam u srcu da sam oprostila, sama želja da oprostim već je korak u stvarnom oprostu. A Bog će poduprijeti tu odluku, dati snagu koju nemamo. Iskusila sam to ne jednom.
Možda oprostom koji, po nama, nije zaslužen, a ipak ga darujemo, dobijemo preobraženog supružnika, brata, prijatelja. Možda oprostom dajemo priliku da jedan Petar postane Glava Crkve. Možda oprostom mi postanemo mrvicu sličniji Kristu. A sasvim sigurno oprostom pokazujemo da je naš odgovor na pitanje: Ljubiš li me – Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.