Svetački primjeri života oduvijek nas nadahnjuju. Čitamo zapise o njihovim životima, divimo se njihovoj ljubavi, odnosu s Bogom, njihovoj snazi, hrabrosti, poniznosti, možda i čudima… Molimo za njihov zagovor kod Boga, ali teško se s njima poistovjećujemo.
Jer, mi smo tako slabi. Često nam se čini da u nama nema ništa svetačko. Životni križevi nas lome, teško ispravljamo svoje mane i pogreške. Nedostaje nam strpljenja i ljubavi. Brzi smo na okidaču osude, a spori u opraštanju, razumijevanju i prihvaćanju drugih. Na prvom većem padu često prestajemo vjerovati da s Bogom možemo ustati. Mislimo da nas Bog više ne voli, strahujemo od budućnosti, bojimo se da će nam biti još gore nego sada.
Pozvani na svetost? Mi, takvi? Pa što uopće imamo zajedničko s Alojzijem Stepincem, Majkom Terezijom, Ivanom Pavlom II., Padrom Pijom…?
Ne zaboravimo: svecem se ne rađa, svecem se postaje – iz dana u dan. Što imamo zajedničko sa svecima? Duha Svetoga kojega smo na krštenju primili. On je taj koji posvećuje.
I sveci su imali iste poteškoće koje imamo i mi. I oni su griješili, padali, osjećali trenutke kada im se činilo da je Bog daleko ili ih je zaboravio. Ali su donosili odluku, svaki dan, da će biti Božji. Da će ljubiti Boga i ljude, koliko god koštalo, koliko god boljelo, koliko god izgledalo da nema plodova. Prihvaćali su progone i uvrede, svjesni da „gdje im je blago, ondje će im i srce biti“ (usp. Lk 12,34).
To je put svetosti: svakodnevna odluka, nakon pada – ustajanje. Sakramenti. Molitva. Čitanje i razmatranje Božje riječi. Neodustajanje od povjerenja onda kad je najteže. Odustajanje od potrebe da budemo savršeni i bez mane. Dan po dan. S Bogom.
Isus nas u današnjem evanđelju ohrabruje: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ On od nas ne traži savršenstvo bez mane, nego vjernost bez kompromisa. Traži da budemo budni, s upaljenim svjetiljkama, spremni otvoriti Mu kad pokuca.
Svetost nije rezervirana za rijetke, nego za one koji ustraju – i kada osjećaju suhoću, i kada posrću, i kada se pitaju ima li to smisla. Svetost se rađa u skrovitosti, u tihom „da“ koji Bogu izgovaramo uvijek iznova. Jer kad Sin Čovječji dođe, neće nas pitati koliko smo puta pali, nego koliko smo puta, unatoč svemu, ustali i nastavili hodati s Njim i za Njim.
Hvala ti, Bože, što me zoveš na svetost unatoč i usprkos mojim slabostima i nesavršenostima. Daruj mi srce koje će se svakodnevno odazivati na tvoj poziv; oči koje traže tvoje svjetlo i ruke koje su spremne služiti u ljubavi. Do susreta – oči u Oči.
