„Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne. Odgovori joj Gospodin: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10, 41-42) Ova evanđeoska zgoda izaziva različite reakcije, uglavnom kod žena. Iskazuje li se ljubav snažnije kroz djela ili kroz riječi?
Kad razmišljam o Mariji i Marti, prebirem po iskustvima, osobnim i tuđim. Zamišljam situaciju: Obitelj u posjeti prijateljičinoj obitelji koju nisam dugo vidjela. Toliko toga želim podijeliti s njom, to je jedna od onih prijateljica kojoj možete otvoriti dušu i koja u vašim riječima čuje i ono “između redaka”, neizrečeno. Dolazimo k njoj, nudi nas aperitivom, nakon toga donosi nareske, pa večeru, desert, kuha kavu… Sve je vrlo ukusno, s ljubavlju pripremljeno. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da mi je svaka minuta koju je prijateljica provela u kuhinji, a ne s nama, na neki način “ukradena”. I da bih vrlo rado zamijenila sve te ukusne obroke i piće za običnu kavu i kupljene kekse i neometan razgovor za kojim mi duša čezne.
Vjerujem da svatko od nas ima i osobno iskustvo gostoprimstva i silnu želju da se dragi gosti što bolje osjećaju u našem domu. Uz cjelodnevnu pripremu obroka i čišćenje doma, ponekad se čini, kad gosti odu, kao da i nismo stigli gotovo ništa konkretno popričati jer je stalno bilo nešto za pripremiti u kuhinji.
Odzvanja mi Isusovo „Marta bijaše SVA zauzeta posluživanjem“. Nije Marta pogriješila što je s ljubavlju pripremala sve za dragog prijatelja i gosta, Isusa. Pogriješila je jer je u tom trenutku od posluživanja i obroka bilo važnije sjesti s Isusom i upijati svaku Njegovu riječ i Njegovu blizinu. Kao da je i Marta to osjetila, i zato se uznemirila. Ali umjesto da uzrok nemira potraži u nutrini, ljuti se na sestru jer je izabrala „bolji dio“.
Isus želi da najprije „sjednemo do Njegovih nogu“. U Njegovoj prisutnosti možemo razlučiti koliko je vremena potrebno odvojiti za posluživanje, a koliko posvetiti osobnom susretu s drugima. Osluškivati potrebe gostiju i prepoznati što je u kojem trenutku važnije možemo samo uz svjetlo Duha Svetoga. Tada nam On može pokazati i gdje je skrivena naša potreba ostavljanja dobrog dojma na goste, odnosno gdje sam ja u prvom planu, a ne dragi gost kojemu želim ugoditi i čije mi stvarne potrebe možda ostaju skrivene. U molitvi kojom sve započinjemo, u susretu s Njim, On daje smjernice i, kada krenemo u pogrešnom smjeru, nenametljivo šapće srcu da treba drugačije.
Možda je ovo nešto što si češće moramo posvjestiti – ponekad je najvažnije jednostavno biti prisutan. Puno srce je uvijek vrjednije od punog želuca. Kada je duša „namirena“ i tijelo je manje zahtjevno.
Isus nije prigovorio Marti zato što je pripremala večeru — prigovorio joj je jer se dala zarobiti u onome što je manje važno. U onome što može pričekati. Toliko puta je i naš život prepun tih “važnih” sitnica koje kradu mjesto onome što duši zapravo treba. Svijet nas uči da je važno biti Marta i svoj fokus stavlja na ono izvanjsko. Ali ako pažljivo osluškujemo svoju nutrinu, shvaćamo da naša duša čezne biti Marija. Želimo najprije napuniti dušu na izvoru Ljubavi, da bismo onda tu ljubav mogli pružiti i drugima.
