Duhovne šetnje s Dianom Tikvić: Svaki čovjek u potrebi naš je bližnji i samo se tako Evanđelje pretvara u život

Postoji li netko u mojoj svakodnevici, susjedstvu, radnom mjestu, na ulici ili u obitelji, tko već dulje vrijeme čeka da ga primijetim? Da se zaustavim pored njega, utješim ga, podignem, previjem mu rane? Možda nisam u stanju čistiti crve s nečijeg tijela, ali jesam sa srca. I sa svog srca – crve predrasuda, netrpeljivosti, neprijateljstva, neopraštanja, osude, zavisti, možda i mržnje.

Autor: Diana Tikvić
event 13.07.2025.
Photo: Diana Tikvić

U prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25-37), Isus nas poziva na prepoznavanje bližnjega ne po onim kriterijima koji nam najprije padaju na pamet – krvnom srodstvu, prijateljstvu, narodnosti, sličnim ili istim religioznim ili vrijednosnim stavovima – već po kriteriju djelatne ljubavi i milosrđa.

Svećenik i levit, obojica vjerski službenici, izvana moralno uzorni, zaobilaze ranjenika. Možda u ime Zakona. Naime, dodirivanjem mrtvog tijela, krvi ili rana izgubili bi vjersku čistoću i jedno vrijeme bili nesposobni za služenje u Hramu. Možda se zato nisu zaustavili. Ali umjesto vjerske čistoće izgubili su nešto mnogo veće i važnije: srce za čovjeka.

I dok su dobri poznavatelji Zakona, unatoč ranjeniku na putu, produžili dalje za svojim obvezama, dolazi Samarijanac. U očima Židova vjerski otpadnik, duhovno nečist, neprijatelj. Zaustavlja se kod ranjenika, sažalio nad njim, povija mu rane i zbrinjava ga. Možda nije poznavao Zakon poput Židova, ali je imao srce i ljubav za potrebitog.

Dvadeset stoljeća kasnije, jedna žena u bijelom sariju hoda ulicama Kalkute. I kao u evanđeoskoj prispodobi, nailazi na čovjeka kojemu su crvi izjedali tijelo, ali ne i duh. Ne zaobilazi ga. Ne pita ga tko je, odakle je, vrijedi li toga truda. Uzima ga, odnosi, tri sata sa sestrama čisti ljudsko tijelo koje su svi odbacili. Čovjek koji je, prema vlastitim riječima, živio poput životinje, sada umire „poput anđela, voljen i zbrinut”, zahvaljujući Majci Tereziji – Samarijanki 20. stoljeća.

Ni Samarijanac ni Majka Terezija nisu imali politički stav. Imali su stav srca. Svaki čovjek u potrebi naš je bližnji. Jedino se tako Evanđelje pretvara u život. A što je sa mnom? Prolazim li i ja pokraj ranjenika, dušom ili tijelom, i odbijam mu iskazati pomoć, jer nema moje političko ili vjersko opredjeljenje ili me možda nečime povrijedio ili ranio? Možda je i sam skrivio svoju nevolju pa ne zaslužuje pomoć…

Postoji li netko u mojoj svakodnevici, susjedstvu, radnom mjestu, na ulici ili u obitelji, tko već dulje vrijeme čeka da ga primijetim? Da se zaustavim pored njega, utješim ga, podignem, previjem mu rane? Možda nisam u stanju čistiti crve s nečijeg tijela, ali jesam sa srca. I sa svog srca – crve predrasuda, netrpeljivosti, neprijateljstva, neopraštanja, osude, zavisti, možda i mržnje. Tu su ljubav i milosrđe jedini lijek. Ostalo je zapisano kako je jedan novinar Majci Tereziji komentirao da ne bi radio to što ona radi niti za milijun dolara, na što je ona odgovorila: „Ne bih ni ja za milijun dolara, ali za Isusa bih“. A ja? Što sam ja spreman učiniti za Isusa?

Pročitaj više

„Ako je čovjek jeo sirove jabuke ili kruške ili sirovo povrće ili bilo koja druga nekuhana jela, koja nisu pripremljena ni na vatri niti začinjena ikakvim začinom, tada njegov želudac tu hranu ne može do kraja preraditi, jer ona nije prethodno pripremljena za probavu”, veli sveta Hildegarda.

Užasno je sve što je o Thompsonu i njegovim fanovima pisano posljednjih mjeseci, ali užasno je i vraćati istom mjerom. Kad uvjerenja postanu izgovor za prijezir, isključivanje ili mržnju, gubimo daleko više od argumenta. Gubimo iz vida osobu koja stoji pred nama.

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Jakoslav Banić, koji djeluje u Ugandi kao misionar, na svojem Facebook profilu objavljuje svoja iskustva iz misionarskog rada. Sad je objavio dirljivu pjesmu, koju prenosimo u cijelosti.