U ono vrijeme Isus reče: „Oganj dođoh baciti na zemlju… Mislite li da sam došao mir donijeti na zemlju? Nipošto, nego razdjeljenje.“ (Lk 12,49.51)
Isus ovdje ne govori o ratovima, nego o unutarnjoj borbi – borbi između starog čovjeka i novog, između kompromisa i potpunog predanja Bogu. Božji mir nije odsutnost sukoba, nego pobjeda istine nad laži. Oganj koji Isus donosi nije požar koji uništava, nego vatra Duha Svetoga koja pročišćava. Mir koji zahtijeva da nešto u nama umre, kako bi ono Božje zaživjelo.
Ako sam nešto do sada u životu, metodom „isprobavanja na vlastitoj koži“, dobrano naučila, onda je to da — kad želiš živjeti s Bogom — nema kompromisa sa svijetom. Svaki kompromis je uvijek lakše i bezbolnije rješenje. Kratkoročno, izgleda kao pobjeda, postigao si neki cilj. Dugoročno, postaje rupa bez dna. Mali ustupci postaju sve veći, dok ne spoznaš da si kilometrima daleko od onoga što ti glas u nutrini šapće da je ispravno, da je Božje.
Ponekad se čini da nemaš izbora. Ponekad se želiš zaštititi. Ponekad se jednostavno želiš svidjeti ili zadržati nečiju naklonost. A ponekad si samo umoran od biranja težeg puta, pa i od nerazumijevanja koje on nosi. I tada kompromis izgleda prihvatljivo. Ali to je onaj trenutak u kojem Isusove riječi počinju odzvanjati: „Nisam došao donijeti mir, nego razdjeljenje.“ Jer pravi mir nije lažna harmonija koja prikriva istinu. Pravi mir dolazi tek kad odabereš Njega, makar to značilo razdvojiti se od onoga što ti je najbliže ili najudobnije.
Odreći se kompromisa i prilagođavanja svijetu ima svoju cijenu. Taj tijesan put često je i usamljena dionica – nema baš puno onih koji mu se pridružuju. No prostran put, premda privlačan, vodi u propast. Ne zaboravimo, Bog nam nije dao svoju Riječ da nas sputava, nego da nas sačuva i zaštiti – i nas, i one pored nas. Savjest je ta koja nas čini budnima za druge; kad je zanemarimo, postajemo gluhi na tuđu bol i slijepi za vlastite pogreške. Pred nama nije čovjek već cilj koji moramo postići. Ali ne stradavaju samo drugi. Stradavamo i mi sami. Kad Bog i ljubav prema bližnjemu nisu naš prvi i najvažniji kriterij, mi nesvjesno biramo život koji nas polako otupljuje i ubija iznutra – život kratkih užitaka i dugih praznina.
I zato biram uska vrata i tijesan put. Pa kad i zalutam na prostran, molim Gospodina da mi da snage potrčati, odhodati, isplakati, okajati koliko god koraka treba da se vratim na onaj teži, ali pravi put. Jer taj put, ma koliko zahtjevan, vodi u Njegov zagrljaj. I u Život.
Oganj koji je Isus donio neka i u meni gori — da sagori sve što je polovično, da razbije sve lažne mirove i da u meni ostane samo ono što je Njegovo. Bez kompromisa.
