Svi ljudi sanjaju. Neki pamte snove, a neki imaju osjećaj da nikada ne sanjaju, jer se svojih snova ne sjećaju. Ne mogu reći da pamtim mnogo svojih snova, ali neke sam zapamtila za cijeli život. Poput ovoga kojega dijelim s vama. Naime, neko vrijeme neprestano sam sanjala isti san. Vozim automobil, nalazim se pred zidom ili provalijom ili otvorenom cestom, a ususret mi dolazi drugi automobil. Kočim, ali automobil se ne zaustavlja. San se prekida, a ja se budim s osjećajem nemoći i straha. Čak više nemoći nego straha.
Trenuci u kojima sam opetovano sanjala ovaj san, trenuci su kada sam grčevito držala svoj život u svojim rukama. Ništa nije išlo onako kako sam planirala, ali bojala sam se pustiti upravljač Bogu da ne bi pred mene stavio zahtjeve koji će mi biti preteški. Smatrala sam da ja najbolje znam kako bi moj život trebao izgledati, a Bog mi se u taj moj plan trebao “uklopiti” i blagosloviti ga.
“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.” (Lk 9, 23) Nije lako odreći se samoga sebe, svojih planova, svojih želja, svojih idola i svoje potrebe za kontrolom. I dati Njemu upravljač životnog vozila. Prihvaćati križeve svakodnevice, prihvaćati i križ svoje slabosti i potrebe za kontrolom, i pustiti Njemu da bude Bog. Ići za Njim. Vjerovati Mu u potpunosti. I ubirati plodove povjerenja.
Ne, to ne znači biti pasivan i ne raditi ništa. To znači moliti za vodstvo i mudrost, činiti sve što je u našoj mogućnosti, ali u svakom trenutku biti spreman reći “da” Njegovoj svetoj volji.
Probala sam i jedno i drugo. Život u kojem samostalno donosim odluke za koje mislim da su dobre za mene i život u kojem osluškujem gdje me On zove i na što me poziva. Možda je ovaj moj put samo kratkoročno i prividno bio lakši. Dugoročno sam trpjela posljedice. Život s Bogom bio je život pun uspona i padova, pucanja idola, maski i zidova. Ali plodovi su predivni. Onakvi kakve samo On može dati.
Tada sam donijela odluku za ostatak života – da Božja riječ u mom životu bude posljednja. Njemu sam predala kormilo života. I prestala sanjati spomenuti san. Ipak, bitka oko “kontrole” nije završena. Još uvijek pokušavam Stvoritelju objasniti kako bi bilo dobro da posloži stvari. Onako nekako kao što dijete argumentira svojim roditeljima zašto bi nešto trebalo biti onako kako je ono zamislilo. I vjerujem da se moj Otac smiješi dok me sluša. Ali danas iskreno u srcu tražim Njegovu volju. I spremna sam odustati od svoje kad god je potrebno.
Dobro se sjećam kateheze o Božjim zapovijedima, odnosno Riječima, na audijenciji pape Franje 20. lipnja 2018. Pitao je vjernike jesu li Božje zapovijedi “nametanje despota koji zabranjuje i prisiljava, ili odraz brige oca koji skrbi za svoju djecu te ih štiti od samouništenja? Je li to riječ ili je zapovijed? Je li Bog gospodar ili Otac?“
„Bog je Otac: ne zaboravite to nikada… Zapovijed pripada gospodaru, a riječ Ocu. Zapovijedi su put prema slobodi, jer su riječ Oca koji nas na tom putu oslobađa…“ rekao je papa Franjo, a ja sam i tada pomislila – ja želim biti slobodna, pa i od sebe. A vi?
