Gledam slike iz Zagreba – prepirke oko vlasti, nemoć dogovora, riječi koje postaju tvrđe od betona – i mislim kako nam se povijest stalno vraća u drukčijim kostimima. Mijenjaju se zastave, mijenjaju se govornici, ali pitanje ostaje isto: tko će se usuditi reći „ne“ kad se granica pravde počne brisati?
Sjetio sam se priče o nekoliko Nizozemaca koji su svojoj državi ostali dužni točno 5 guldena i 72 centa. Ne zato što nisu imali, nego zato što nisu htjeli podupirati novo naoružavanje i dolazak još 572 rakete na njihovo tlo. Netko će se nasmijati i zapitati vrijedi li dizati galamu zbog „nekoliko“ guldena? Ali ovdje nikada nije bila riječ o novcu. Riječ je o savjesti. O malom, ali proročkom činu kojim se „velikima“ kaže: postoji granica koju ne smijete prijeći.
Kad se mali usude progovoriti
Na našim je prostorima povijest često ispisivana kostima malenih. Oni koji su se usudili reći „ne“ proglašavani su „onim elementima“, neprijateljima, smetnjom, viškom u vlastitoj domovini. Golijat je uvijek imao mikrofon, a David tek praćku i vjeru.
I danas se igra ista predstava. Veliki govore o strategijama, interesima i „nužnim kompromisima“, a mali osjećaju kako se ispod tih riječi tope njihovi životi. Upravo je u takvim vremenima blagopokojni kardinal Franjo Kuharić izgovorio rečenicu koja i danas odzvanja: „Ima granica s kojih nema povlačenja.“
Reći „ne“ nepravdi, bilo da dolazi s istoka ili zapada, iz grada ili iz države, znači imati viziju novoga neba i nove zemlje. Znači, svaki put iznova, učiti vjerovati.
Logos i hrabrost savjesti
Dominikanski rečeno – Logos traži istinu koja oslobađa. Ne onu koja se prodaje u paketima, nego onu koja ima hrabrosti stati pred lice moći i reći: „Ovo nije dobro.“
Isus nikada nije bio politički korektan. Bio je istinit. Govorio je o porezima, o vlasti, o nasilju, ali je uvijek ostajao slobodan: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite: ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).
Učiti vjerovati znači podići glavu ispod neba koje stoljećima slavi Golijata, a Davida zaboravlja čak i u dječjim pričama. Znači ne pristati da nam savjest postane podstanar u vlastitom srcu.
Ne trebam tuđu glavu da bih mislio
Vidio sam ovih dana u Zagrebu kako je teško reći jednostavnu riječ – dogovor. A još je teže izgovoriti onu drugu – istina.
Ne želim koračati tim putem; radije se želim ugledati u one Nizozemce koji su odbili podupirati širenje zla. I hoću reći svima koji se slijepo drže samo slova zakona, bez duha pravednosti: ne trebam vašu ruku da bih mislio – imam vlastitu glavu i imam srce za istinu.
Učiti vjerovati nije bijeg od stvarnosti. To je najdublji realizam: znati da nijedna vlast nije Bog, da nijedan zakon nije svet ako gazi čovjeka i da se budućnost ne gradi raketama nego savješću.
David nije muzejski lik
David nije figura iz prašnjavih vitrina. On je svaki čovjek koji se danas usudi reći: „Ne pristajem da laž bude normalna, da nasilje bude politika, da strah bude način vladanja.“
Možda ćemo zbog toga ostati „dužni“ koji gulden, koji interes, koji komad udobnosti. Ali pred Bogom će to biti najljepše plaćen dug. Jer učiti vjerovati znači ovo: da je istina važnija od pljeska, savjest od fotelje, a čovjek od sustava.
Bonhoefferova škola vjere
Veliki protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer ubijen je 9. travnja 1945. zbog svojeg otpora nacizmu. Nekoliko mjeseci prije smrti, iza zatvorskih rešetaka, pripovijedao je prijatelju o razgovoru koji je nekoć vodio s jednim francuskim svećenikom. Razgovor je započeo neobičnim pitanjem: „Što bi želio učiniti od svoga života?“
Svećenik je odgovorio: „Želio bih postati svetac.“ Bonhoeffer se nad tim riječima duboko zamislio i tiho rekao: „Ja želim samo jedno – učiti vjerovati.“
Za njega je to značilo odreći se težnje da se vlastitim snagama postigne nešto veliko – bilo da je riječ o svecu, obraćenom grešniku ili crkvenom dostojanstveniku.
Učiti vjerovati značilo je: živjeti usred zadaća, pitanja, uspjeha i padova, pa čak i potpunog neznanja – i pritom se uvijek stavljati u Božje ruke; ne uzimati previše ozbiljno vlastite patnje, nego okrenuti se Božjoj patnji u današnjem svijetu i njoj posvetiti svu svoju pažnju.
Put koji ostaje
I zato – dok se grad i država prepiru, a moćnici nadvikuju – kršćanin ima jednostavnu zadaću: čuvati slobodu srca i hrabrost riječi. Učiti vjerovati znači gledati stvarnost otvorenih očiju, ali ne izgubiti nadu. Znači ostati vjeran istini kad je neisplativa, savjesti kad je nepopularna, čovjeku kad je sustav glasniji od njega.
To je početak novoga neba i nove zemlje. I jedini put da Golijat ponovno nauči – tko je David.
