Fasada svetosti: ljudi joj se dive, ali to nije prava pobožnost, nego predstava iza koje se kriju ljudske slabosti i neiscijeljene rane

Nije rijetkost da se u našim kršćanskim zajednicama – pa i u samostanima – susretnemo s osobama koje izigravaju „bolesnu svetost“. Njihova pobožnost je izvanjska i nametljiva: razgovaraju isključivo o „svetim“ temama, zauzimaju usiljen stav, često i s „nagnutom glavom u stranu“, poput likova sa „svetih sličica“ iz starih molitvenika. Time žele kod drugih ostaviti dojam duboke duhovnosti.

Autor: P. Anto Bobaš
event 20.08.2025.
Photo: Pexels

Život u zajednici otkriva naše slabosti: jedni se hvale svojim „preopterećenjem“, a zapravo najmanje rade; drugi izigravaju pobožnost, dok iza fasade stvaraju nemir. Prava svetost nije u pozornici pred ljudima, nego u tišini ljubavi i služenja.

Psalmist nas podsjeća: „Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu“ (Ps 144,9). Naš život neka ne bude predstava, nego iskrena pjesma Bogu.

Život u zajednici – bilo obiteljskoj, radnoj ili redovničkoj – uvijek je složen i zahtjevan. U idealnom smislu ona je prostor rasta, uzajamne podrške i sklada, poput orkestra u kojem svaki instrument pridonosi zajedničkoj simfoniji. No stvarnost nas često suočava s disonancama koje unose nemir i razočaranje.

Razmišljajući o tim izazovima, lako se prepoznaju dva oblika ljudske slabosti koji najviše bole: licemjerje u radu i pretvaranje u vjeri. Upravo oni stavljaju na kušnju i naše strpljenje i našu iskrenost.

Lijeni radnici i lažni heroji

Gotovo svatko je barem jednom sreo ljude koji neprestano ponavljaju kako mnogorade, kako se sve „lomi preko njihovih leđa“, kako nemaju vremena „ni glavu dignuti“. Njihovo ponašanje nalikuje bučnoj reklami za vlastitu važnost i preopterećenost, iako se – kad se zagrebe ispod površine – često radi upravo o onima koji najmanje pridonose.

Taj se fenomen slikovito opisuje izrazima poput njemačkog stinkfaul („smrdljivo lijen“) ili našeg „bolesno lijen“. Riječ je o osobama koje grade mit o svojoj požrtvovnosti, dok stvarni teret nose oni koji tiho i predano rade.

Prava vrijednost rada nikada se ne mjeri količinom priče, nego tihom ustrajnošću i konkretnim djelima. Takvi ljudi podsjećaju na pjesmu koju nitko glasno ne reklamira, ali koja u sebi nosi snagu i ljepotu.

Fasada svetosti

Još bolnije postaje kada se takvo pretvaranje preseli na duhovno područje. Nije rijetkost da se u našim kršćanskim zajednicama – pa i u samostanima – susretnemo s osobama koje izigravaju „bolesnu svetost“. Njihova pobožnost je izvanjska i nametljiva: razgovaraju isključivo o „svetim“ temama, zauzimaju usiljen stav, često i s „nagnutom glavom u stranu“, poput likova sa „svetih sličica“ iz starih molitvenika. Time žele kod drugih ostaviti dojam duboke duhovnosti.

Ljudi izvana dive se toj fasadi, a ne znaju da takvi unutar zajednice nerijetko postaju izvor napetosti i nemira. To nije prava pobožnost, nego predstava iza koje se kriju ljudske slabosti i neiscijeljene rane.

A prava svetost nikada ne traži pozornost – ona je tiha, ponizna, strpljiva i očituje se u ljubavi i služenju, pa i onima s kojima je teško živjeti. Zato se i s pravom kaže da „nije lako živjeti sa svecima“.

Pjesma Bogu, a ne predstava za ljude

Kad nas ljudske slabosti obeshrabre, utjehu pronalazimo u molitvi i Božjoj riječi. Psalmist nas podsjeća: „Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu; na harfi od deset žica svirat ću!“ (Ps 144,9).

To je snažan podsjetnik: naš život nije pozornica za ljudsku publiku, nego pjesma hvale Gospodinu. Snaga našega poziva nije u tome da ispravljamo tuđe slabosti ili da se natječemo u pobožnosti, nego u tome da ostanemo autentični i iskreni pred Bogom.

Naša je misija da svoj život učinimo pjesmom, a ne predstavom. Pjesmom koja se pjeva iz srca, koja je lijepa ne zbog onoga što drugi vide, nego zbog onoga što Bog prepoznaje u našoj iskrenosti.

Pročitaj više

Dok je predvoditelj skupa molio za bolesne, izgovorio je riječi koje je majka zapamtila za cijeli život: „Isus sada ozdravlja jednog mladića od epilepsije”.
„U tom trenutku, u mom srcu se nešto pokrenulo i kao da mi je netko šapnuo: ‘To je tvoj sin’.”, svjedoči ona nakon 15 godina.

NJEZINA PROMENADA

Imamo pravo biti uvrijeđeni. Nemamo pravo ušutkivati drugoga koji nas kritizira ili se s nama ne slaže. Ne treba uvijek sve reći. Ne treba uvijek biti „antiprotivan“ pod svaku cijenu. Treba odabrati trenutak, vrijeme i način. Uza sve to, čovjek ima pravo i dužnost govoriti istinu i kada je neugodna, kada izaziva podjele. Kršćani su na to osobito pozvani, kao nasljedovatelji Krista koji je došao na svijet „da bi svjedočio za istinu“.

Riječ izgovorena u ime Crkve mora biti poput svjetiljke koja vodi, a ne poput kamena koji spotiče. Ako želi biti vjerodostojan, svećenik mora biti znak Krista-liječnika, a ne suca. Zato neka svaka naša riječ bude odgovorna: ne ona koja očekuje pljesak, nego ona koja ostaje vjerna Kristu. Samo takva riječ može graditi zajedništvo, liječiti rane i voditi ljude k Bogu.