Četvrta vrata: Ljepota je nužna
Pogledamo li uporabne predmete iz prapovijesti – iz kamenog, brončanog i željeznog doba – vidjet ćemo da je čovjek na posude urezivao kojekakve uzorke. Ukrašavao ih je i time stvorio tzv. „estetski višak“, obilježje ljudskih rukotvorina da imaju još nešto osim uporabnosti – ljepotu. Iako se ljepota ne jede i ne pije, čovjeku je nužna. On je spontano stvara i bez nje ne može. Suvremeni funkcionalizam u arhitekturi ustao je protiv te istine; stanovi i uporabni predmeti navodno trebaju služiti svrsi, i to treba diktirati njihov oblik, a ne ljepota. Vođeni Le Corbuisierom, mnogi su povjerovali da je sama funkcionalnost lijepa, što je kao da tvrdite da je voda vrsta zraka. Bit je primijenjene umjetnosti i obrta u tome da povezuje, a ne razdvaja funkcionalnost i ljepotu. Brutalistička arhitektura otišla je još dublje u mrak, tvrdeći da je ružno lijepo, što je proturječje. Masivne betonjare, danas građene nerijetko u obliku crne ili tamnosive kocke, distopijski su završetak čovjekova pokušaja odvajanja od vlastite prirode. Jednostavnost je u domu dobrodošla, ali hladnoća nije. Profani su objekti – kuće i stanovi – izgubili obilježja doma a poprimili obilježja ureda ili tvornice, dok su sakralni objekti – crkve i bogomolje – najčešće izgubile kontemplativnu ljepotu te više nalikuju na športske dvorane ili hangare. Za razliku od kuća s okućnicom ili zgrada uokvirenih parkovima, stanovi u betonskim gromadama opremljeni su garažama i okruženi betonskim dvorištem u kojem ima tek pokoje stabalce ili travčica. A kao i svako lijepo djelo, i dom treba biti prikladno uokviren. Na svu sreću, u 19. i 20. stoljeću pojavili su se genijalni arhitekti poput Antonija Gaudíja, Franka Lloyda Wrighta i Friedensreicha Hundertwassera koji su prepoznali čovjekovu ukorijenjenost u prirodu; od nje su učili i pokazali da je kultura nerazdvojiva od prirode, te da se na razigran način može kombinirati moderna jednostavnost i klasična ornamentika. Poslovica da se o ukusima ne raspravlja često je pogrešno shvaćena. Ako išta ima smisla, ima smisla vjerovati da je samo postojanje – bitak – jedno, cjelovito, istinito, dobro i lijepo. Ljepota je u svojoj biti sklad. I dom – ako je uopće dom – lijep je tj. skladan. Zato – ne budimo površni. Kupili pokućstvo, posteljinu i posuđe u Pepcu, u Lesnini ili na buvljaku, naručili ih od privatnika ili naslijedili od prabake, promislimo zašto baš to stavljamo u svoj dom i kako to pridonosi njegovoj ljepoti.
Peta vrata: Sigurnost, ljubav i pripadanje
Od pećinskoga čovjeka pa do danas, domovi su bili zaklon od opasnih divljih životinja i nevremena. Dom je zato sinonim za sigurnost. Bili introvert ili ekstrovert, poslovni svijet i ulica mjesta su na kojima većina nas mora biti, i na kojima nismo baš zaštićeni. Toplina doma nas, naprotiv, štiti. Prema psihologu Abrahamu Maslowu, osim hrane, vode i sna, temeljna je ljudska potreba sigurnost. Odmah nakon nje, tu su potreba za ljubavlju i pripadanjem. Dobar dom osigurava upravo te potrebe. Jeste li se zapitali zašto je skandinavsko uređenje doma toliko popularno? Na sjeveru Europe klima je oštra, dnevno je i sunčevo svjetlo oskudno a oborina je mnogo. Umijeće blagog osvjetljavanja prostora, uz svijeće, drvo i pletene predmete, što je sve dio čuvenoga danskog koncepta udobnosti doma zvanog „hygge“, stoljetna je strategija dobrog življenja. Ona omogućuje sjevernjacima da se usred negostoljubive klime u vlastitom domu osjećaju sigurno, toplo i voljeno. Ono što Kanađani zovu „homeyness“, Norvežani „koselig“, Nizozemci „Gezelligheid“, Nijemci „Gemütlichkeit“ a Danci „hygge“ nadilazi udobnost, ugodno ozračje i dobro društvo. Za većinu njih to je, zapravo, iskustvo doma. „Pod riječju hygge podrazumijeva se i osjećaj sigurnosti, stoga je pokazatelj da vjerujete onima u čijem ste društvu i da se osjećate sigurno na određenom mjestu“, zapisao je Miek Wiking, istraživač sreće, koji pored društvene potpore dobre međuljudske odnose smatra najvažnijim čimbenikom sreće. Ne ulazeći u pitanje može li se sreća mjeriti i jesu li Danci doista najsretniji, i prije i nakon znanstvenih istraživanja imamo razloga vjerovati da su ljubav i smisao najvažniji za dobar život ljudskoga bića. Međusobno poštovanje, predanost, služenje i zajedničko provođenje vremena članova obitelji i/ili prijatelja čine dom mjestom na kojem se naš duh postojano hrani ljubavlju. A ljubav se, znamo, dajući i dijeleći umnaža.
Šesta vrata: Ne perfekcionizmu!
Moja omiljena šalica iz Luksemburga, neorustikalna bijela keramika s tamnoplavim florealnim ukrasom, dar drage kolegice, okrhnuta je. To je ne čini manje dobrom i lijepom – naprotiv. Savršenstvo, osim što ga često zamišljamo kao nešto što navodno imaju drugi, nedostižna je projekcija koja može postati opterećujući problem. S jedne strane, prema sv. Tomi Akvinskome, ljudska je težnja prema savršenstvu jedan od filozofskih argumenata u prilog postojanju Boga. S druge strane, mi sami nismo savršeni, nego tek usavršivi. Perfekcionisti su često izvrsni u onome čime se bave. Međutim, njihova sklonost idealnom može ih dovesti do radoholičarstva, a ponekad i do odustajanja; zašto bi slikali, svirali ili radili nešto drugo, ako to ne mogu činiti dovoljno dobro? Lucidni pisac G. K. Chesterton zakucao je to pitanje pravim argumentom; neke su stvari dobre same po sebi, pa je dobro da ih radimo čak i ako ih radimo (po našem sudu) loše. Izgradnja i uređenje doma spadaju u takve stvari. Dom ne može i ne mora biti savršeno uređen, pospremljen i čist. Ako sve igračke nisu pospremljene, ili ako iz košare viri nekoliko nesparenih čistih čarapa, to nije razlog da ne primimo prijatelja koji bi navratio. Naravno, oko ugodnosti doma i gostoprimstva se treba potruditi. No uređenje i čišćenje doma nije samo sebi svrhom. (Sjećam se priče o bakinoj prijateljici koja bi očistila i dezinficirala sudoper, pa onda išla po vodu za kuhanje u kupaonu.) Dom također ne bismo trebali uljepšavati kako bismo impresionirali druge, ma što reklame govorile. Glupo je koliko i oholo uspoređivati se s drugima, htjeti da moj dom bude ljepši od njihova i da mi oni zavide. Vrlina poniznosti sastoji se u zahvalnom prihvaćanju sebe i svojih mogućnosti. Ako je netko uredniji, spretniji i bolji domaćin od mene, zašto to ne bi bio poticaj da ja budem dobra koliko mogu biti? A što se tiče „savršenog“ ili „idealnog doma“, ako i postoji, savršenstvo je pomalo dosadno. Stanovi koji izgledaju kao stranica u katalogu namještaja upravo su to; stranica u katalogu.
Sedma vrata: Umijeće stvaranja doma
Izgradnja i uređenje doma proces je i umijeće. To zahtijeva učenje i trud. Engleska riječ „homemaking“ izvrsna je jer govori o oblikovanju doma kao o „stvaranju“. I hrvatska je riječ – domaćinstvo – dobra. Imati dom znači bivati domaćinom, sugerira hrvatska riječ. Domaćinstvo je nekada bilo školski predmet, a u nekim je zemljama to i danas. To povlači pitanje može li se stvaranje doma naučiti i od koga. Odgovor na prvo pitanje dijelom je potvrdan. Iako su neki ljudi prirodno nadareni za „domske stvari“, domaćinstvo uglavnom učimo u obitelji, a i škola tu može pripomoći. (Škola ne može i ne treba zamijeniti obitelj, ni u čemu pa tako ni u tome, ali može dati obol.) Činjenica je da danas djeca neke osnovne stvari ne nauče; od pozdravljanja nastavnika pa do zašivanja otpaloga gumba. Najčešće za to krivimo institucije. Mislim, ipak, da je stvar u stanju svijesti; kriza komunikacije, kriza doma i kriza praktičnih životnih vještina izdanja su iste krize uzrokovane tehnologizacijom svijeta života. Ulaganje u dom i učenje domaćinstva protuotrov su takvu stanju; dok kuhamo ili krpamo čarape, ne samo da se usredotočujemo na sadašnji trenutak i smirujemo, nego zadobivamo zadovoljstvo što smo nešto učinili sami, i to ne samo za sebe, nego i za ljude koje volimo. Ako to činimo s obitelji ili prijateljima, radost je još veća. Naravno, nema potrebe da svi doma sami proizvode sve. No, „neki su domaći džemovi više hyggelige od kupovnih“, piše Miek Wiking. Vrijeme i trud uloženo u samostalan rad stvaraju trajno zadovoljstvo. Stvaranje doma ima u sebi filozofsku i teološku dimenziju. Ono je simbolički upravo to – ponovno stvaranje svijeta, uspostavljanje logosa (reda) iz kaosa (nereda), izgradnja cjeline koja je skladna, a to znači lijepa, dobra i istinita. Teologija doma podsjeća da dom povezuje svjetovno i nadnaravno; zajednički obroci, primanje gostiju, molitva, bračno darivanje, začeće i odgoj djece, sve to povezuje svakodnevno s vječnim. Ako je dobar, dom je predokus raja, poručuju Carrie Gress i Noelle Mering. Da bismo ga mogli oblikovati takvim, moramo u sebi odnjegovati vrline; marljivost, velikodušnost, umjerenost, mudrost, pravednost. Njima se pridodaju ulivene duhovne vrline – vjera, nada i ljubav.
Osma vrata: Dom je u vrtu
Biblijski izvještaj o stvaranju kazuje da je Bog čovjeka po stvaranju smjestio u Edenski vrt, „da ga obrađuje i čuva“ (Gen 2, 15). U povijesti likovne umjetnosti Edenski vrt redovito se prikazuje kao bujno i plodno zelenilo u kojem nagi Adam i Eva skladno obitavaju s raznim, malim i velikim životinjama. Sve to ima silno duboko značenje. Čovjek je po najdubljem određenju vrtlar, gospodar vrta odnosno upravitelj; njegov je vlasnik Bog a čovjeku je povjereno da ga kultivira i čuva. Latinski glagol colere istovremeno znači „obrađivati zemlju“ i „štovati božanstvo“ i iz njega je izvedena imenica kultura. Sve to objašnjava zašto u domovima imamo slike i predmete koji nas povezuju s onim što najdublje štujemo – obiteljske fotografije i uspomene, crteže djece, svete knjige, simbole i ikone – i zašto dom okružujemo i punimo biljkama i životinjama-ljubimcima. Kao što je pokazao američki biolog E. O. Wilson, čovjek je po naravi biofiličan; evoluirao je u zelenoj prirodi, okružen životinjama, zato ga živa bića raduju i njihova prisutnost čini ga zdravim. Noina arka upravo je to; dobar dom koji je dobar svijet – ljudska obitelj s ostalim živim bićima usred neprijateljske vode potopa – jezgra novoga svijeta, zalog njegove obnove. Nužno je imati vrt, ne tek radi ekološkog uzgoja hrane, nego radi truda oko biljke koja živi i raste. Promatranje zelenila i uzgajanje bilo čega ima dokazane blagodati za ljudsko zdravlje, fizičko i mentalno. Naravno, taj vrt može biti simboličan, tek jedna sobna biljka ili začinsko bilje na prozoru. Pa premda nije nužno biti vlasnik kuće ili stana da bi se osigurao dom, najbolje je posjedovati kuću s komadom zemlje ili stan s terasom. To omogućuje autonomiju. Omogućuje i da budemo ono što po naravi jesmo: vrtlari, gospodari, čuvari, uzgajivači biljaka i životinja.
(Svršetak u sljedećem nastavku)
* Prof. dr. sc. Marina Katinić Pleić, na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju te hrvatski jezik i književnost, a 2020. na istom je fakultetu doktorirala iz filozofije s temom vezanom uz integrativnu bioetiku, filozofiju odgoja i filozofiju s djecom, tragajući za mogućom sinergijom tih područja (Filozofiranje s djecom i mladima u integrativno-bioetičkoj edukaciji)
