Deveta vrata: prirodni materijali
Drvo, knjige, grančice, vuna, keramika i koža ne daju tek toplinu domu. „Posve ćemo drukčije doživjeti površinu drvena stola, toplu keramičku šalicu ili dlakavu kožu soba od predmeta izrađenih od čelika, stakla ili plastike“, piše Miek Wiking. Postoje i biokemijski razlozi zbog kojih je bolje odabrati prirodne materijale. Primjerice, PVC-stolarija načinjena je od polimera koji je sastavljen od mnogo molekula kancerogenog vinil-klorida. Za njegovo učvršćenje koriste se teški metali poput olova, koje kasnije može ispuštati. U proizvodnji laminata koristi se formaldehid čije je isparavanje veoma štetno, a i o recikliranoj plastici može se štošta reći. Navodno, danas već ima proizvoda čiji certifikati jamče neštetnost. Pa iako je cijena svega što je prirodno i iole trajno viša, isplati se oplemeniti dom prirodnim materijalima i rukotvorinama. Time priznajemo da, ma koliko bili tehnizirani, jesmo dio prirode i prirodnost nam čini dobro. A trajnost predmeta u domu otvara pitanje vremena – teče li ono u domu jednako kao i vani?
Deseta vrata: U domu se vrijeme drukčije odvija
Udobnost doma bitno je vezana uz sporost koja obilježava intimno vrijeme, provedeno s bliskim osobama, kao i sklonost ljudi da ugodnu atmosferu povezuju s premetima koji su baštinski, stari, rabljeni, retro ili vintage. Ivana, jedna od mojih prijateljica, voli moderan dizajn interijera, ali voli i tu i tamo staviti poneki starinski detalj. To nije samo pitanje esetetike – to je pitanje odnosa identiteta prema vremenu i pamćenju. Starije stvari često ne volimo samo zato što su stare, pa čak ni samo zato što su lijepe, nego zato što sadrže priče. Nostalgija koju izazivaju nije neugodna; podsjeća nas na neizbrisiv trag koji su u nama ostavile bake, djedovi, tete, stričevi i ostala svita. U kuhinjskoj vitrini tako držim bakin kristal, ali i njezin avan i mjedenu džezvicu koju je tko zna gdje smogla. Komadi posteljine koji sežu u moje rano djetinjstvo – pa i prije njega – posebno su dragi dijelovi doma. Osim toga, da bi dom bio mjesto odmora, potreban je određeni „vremenski prekid“ u odnosu na vanjski svijet. Vanjski je svijet područje rokova, u kojem žrvanj vremena neumoljivo melje; često smo u žurbi, živimo „od-do“. Dom je nalik na čarobni ormar u pripovijetki „Lav, vještica i ormar“ C. S. Lewisa; prošavši kroz ormar usred ljeta, djevojčica Lucy našla se u čarobnoj zemlji Narniji okovanoj vječnom zimom; iako je ondje provela sate, kada se vratila kroz ormar, u ljudskom svijetu nije prošla ni sekunda jer različiti svjetovi imaju svoje vlastito vrijeme. Nešto slično treba vrijediti i za dom; ondje kao da se vrijeme usporava, imamo ga više, možemo vikendom kuhati omiljeno jelo satima i usput uživati u glazbi ili razgovoru s bližnjima.
Jedanaesta vrata: Poseban kutak ili više njih
„Svakom je domu potreban hyggekrog – poseban kutak u koji se volimo uvući. Tu se osjećamo sigurno“, zabilježio je Miek Wiking. Iako ima svoje središte, dom ima i periferiju. Na njoj se nalazi poseban kutak u kojem volimo provoditi vrijeme, nalik na duplju u Ćopićevoj dječjoj poemi Ježeva kuća. To može biti fotelja uz policu punu knjiga, kauč, radni stol u potkrovlju, klupica uz prozor prekrivena jastucima… Može to biti i običan kut prostorije obložen mekom spužvom, jastucima i porkivačima. Jednostavnost i uživanje u skrovitim trenutcima povlastica je takvih kutaka. Oni pružaju spokoj i utjehu, utočište u kojem je moguće predahnuti i razbistriti košmar dnevnih misli. U domu možemo i trebamo uživati. Dobrom domu nije potreban luksuz ni skupoća – nego odgovarajući spoj ozračja, prisutnosti, zajedništva, zahvalnosti, sklada i mira koji čine utočište.
Dvanaesta vrata: Intima i skrovitost
„Dom je nepovrediv“, stoji u Ustavu Republike Hrvatske. „Nitko ne smije ući i pretraživati dom bez odluke suda i zakonskih osnova“, slijedi u nastavku. Ta je odredba ukorijenjena u povezanosti slobode, osobnosti, privatnosti i vlasništva. A budući da sve te stvarnosti čuvaju identitet i autonomiju osobe ili obitelji, suvremeno pravo prepoznaje dom kao zaštićen prostor. G. K. Chesterton i H. Belloc zagovarali su distributizam – koncept prema kojem što više obitelji treba posjedovati vlastitu kuću, komad zemlje i obrt – jer svaka je obitelj „kraljevstvo za sebe“. Dom je ujedno kraljevstvo intime. Sjećam se da mi je, dok sam kao studentica u centru Graza hodajući ulicom jela komad pizze, jedan prolaznik uz lagani podsmjeh poželio „Dobar tek!“ Ulica nije mjesto za jelo, nego menza ili dom, ne tek jer bonton tako kaže, nego jer hranjenje pripada intimnim aktivnostima. Sada opet možemo povesti raspravu o tome zašto Nizozemci nemaju zavjese, o tome nalaže li protestantska etika tako, s obzirom na to da „dobri ljudi nemaju što skrivati“. Ma koliko bilo zanimljivo zirkati u tuđe domove, i koliko nerado navlačili zavjese na prozore, istina je da je čovjeku potrebna skrovitost. I ako imam razlog za nepospremljen dom koji dan dulje, ne moraju to svi znati i upisivati moj „dug“ u svoje libre. (Sjećam se priče o Hrvatima u Švicarskoj, kojima je susjeda došla reći da se moraju zdravije hraniti, jer je pratila što bacaju u smeće). Potrebna nam je neka vrsta odvajanja od vanjskoga svijeta, kako bismo se obnovili u druženju s najbližima. Zašto je kućica na stablu toliko očaravajuće? Zato što jamči skrovitost!
Trinaesta vrata: Gostoljubivost
Toplina i ljepota doma, unatoč tome što je povlašteni prostor obiteljske intime, okvir je za jednu od najsvetijih čovjekovih dužnosti – gostoljubivost. U svih starih naroda i u svim tradicionalnim kulturama gostoljubivost je sveta moralna dužnosti, čije je kršenje najveće zlo. Gostu-putniku iskazuje se posebna čast, a običaj je nalagao da gost i domaćin izmijene darove. Također, gost je morao biti potpuno odan domaćinu koji mu daje nabolje što ima. Lako je dokučiti zašto; putovanje i status stranca u starini su bili povezani s najrazličitijim opasnostima i nedaćama, od divljih životinja, hladnoće, do drumskih razbojnika; napasti ili prevariti domaćina, s druge strane, bila bi podmukla izdaja. Ilijada pripovijeda o Trojanskom ratu čiji je povod bio nepoštivanje gostinjske odanosti; trojanski kraljević Paris, fićfirić i sinja kukavica, kao gost spartanskoga kralja Menelaja oteo je njegovu suprugu Helenu i pobjegao s njom u Troju. Xenia, gostoljubivost, vrlina je koju je pak u Odiseji uzorno pokazao kralj Alkinoj, vladar Feačana, lijepo primivši na svoj dvor brodolomca Odiseja. U Bibliji je tema gostoprimstva posebno važna; Abraham pod hrastom Mamre uzorno prima i ugošćuje troje tajanstvenih gostiju preko kojih mu je sam Bog obećao najveći dar – sina Izaka – a Isusa su uzorno primili Lazar, Marta i Marija. Krist pritom ističe duhovnu dimenziju gostoljubivosti, govoreći Marti, zauzetoj posluživanjem, da se „brine za mnogo, a malo je potrebno“ te da je „Marija izabrala bolji dio“ (Lk 10, 41-41). Ne treba zaboraviti da je Isus rođen izvan doma, u pastirskoj spilji jer „za njih ne bijaše mjesta u svratištu“, te da je osim prijatelja i rodbine u svoj dom lijepo primiti nekoga tko nema baš mnogo drugih opcija. Mnogima toplina našeg doma može biti oaza, rijetko a možda i jedino utočište u raznim teškoćama. Gost, s druge strane, svojom zahvalnošću i radošću posreduje najvrjedniji dar domaćinima – dar solidarnosti i bratske ljubavi. Dobra hrana, razgovor i zajedničke aktivnosti s gostima tako daju puni smisao i sjaj dobrom domu.
Učiti ojkologiju: kod Wenningerovih
Što je to ugodan dom na poseban sam način naučila kod obitelji Wenninger koja stanuje u Beču. Ona je teologinja i vjeroučiteljica a on je glumac; imaju dvoje djece. Svaki prostor od kojega su načinili dom odiše jedinstvenom kombinacijom uglađenosti, prirodnosti, jednostavnosti i elegancije, ležernosti i profinjenosti. „Na svu sreću, imamo isti ukus u uređenju stana“, rekla je jednom prilikom Josipa Wenninger. Njezin suprug Karl na raznim buvljacima i preko mreže nabavlja drveni namještaj; stol, komode, police. „Toplinu domu daju knjige“, kaže Josipa. Police popunjene klasicima na nekoliko jezika, ali i suvremenim izdanjima, izvrsno se dopunjavaju sa svijetlim modernim kaučima i prekrivačima od tkanina prirodnog podrijetla. Drvene podove pokrivaju sitno ornamentirani crvenkasti vuneni tepisi, ponegdje bijeli čupavi sagovi, a povijuše zelenoga bilja osvježavaju kombinaciju svijetlog i tamnog. Prirodno svjetlo predvečer ustupa mjesto ambijentalnoj rasvjeti. Kristalni luster, svijećnjaci i kvake od crnoga kovanog metala daju dah starine i elegancije. Obiteljske fotografije i sakralni detalji začinjavaju ozračje, s pravom mjerom; nema ih previše kako se ne bi stvorio dojam pretrpanosti i nereda. Cijela je obitelj sklona sviranju i pjevanju, što također doprinosi šarmu doma. U alpskoj vikendici obitelji se pridružuje i čupavi pas Murphy. Kod Wenningerovih ćete uvijek dobiti golemu šalicu čaja, krem-juhu od brokule ili nešto drugo što će vam zagrijati tijelo, a ćakula će vam zagrijati duh. Njihov mi je dom omiljeno odredište jer odiše radošću. Ojkologiju – znanost o domu – najlakše je i najbolje učiti u praksi – tako da posjećujete domove u kojima vam je dobro i lijepo – i sami isprobavate domske aktivnosti. Početna je teza ojkologije da je dom važan; sve drugo slijedi iz toga.
(Svršetak)
* Prof. dr. sc. Marina Katinić Pleić, na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju te hrvatski jezik i književnost, a 2020. na istom je fakultetu doktorirala iz filozofije s temom vezanom uz integrativnu bioetiku, filozofiju odgoja i filozofiju s djecom, tragajući za mogućom sinergijom tih područja (Filozofiranje s djecom i mladima u integrativno-bioetičkoj edukaciji)
