Riječi imaju moć. Veliku. Posebno one nepropitane, samorazumljive, sveprisutne. U njima se zna skrivati cijela ideologija. Filozofija je trud oko riječi. Jedne unosi u opticaj, a druge propituje. Trudi se oko onoga najbližega, samorazumljivoga. Postavlja u pitanje ono što je naoko sasvim prihvatljivo. Filozofija nema povjerenja u ono što se većini čini neupitnim.
Robert Spaemann. Njemački filozof. Katolik. Tradicionalni. Ovakva obilježja, međutim, ne kažu mnogo. Filozofa se ne razumije kada ga se negdje smjesti. On je shvatljiv kada se uđe u razgovor s njim. U razgovoru se otvara svijet. On otvara pogled u svijet. Kada Spaemann propituje svijet u kojemu živi, uvijek iznova poseže za svijetom koji je otkrio u kršćanstvu. Na taj način dobiva odmak od svijeta i njegove samorazumljivosti. Svijet koji dijelimo s ovim filozofom zahtijeva od pojedinaca da budu sretni. Ljudski život treba težiti za srećom i biti ispunjen. Život se mjeri, uvjerenje je velike većine, kvalitetom života. Što je kvaliteta veća, to je život poželjniji. Kvaliteta ljudskoga života. Život kao vrednota. U tom Spaemann vidi moguću opasnost. Veliku. Naziva je čak terorističkom opasnošću. Kada se ljudski život jednom počne mjeriti kvalitetom, on vrlo brzo postaje izložen mogućem odbacivanju ili uništenju ukoliko ne odgovara očekivanoj ili zahtijevanoj kvaliteti. Ono što ima vrijednost može je i izgubiti.
Najveća ugroženost životu dolazi od patnje. Patnja smanjuje vrijednost i kvalitetu života. Što je više patnje, to je život manje vrijedan. Ne može li se pomoći onom koji pati, ne može li se ukloniti patnja, ostaje još uvijek mogućnost ukloniti patnika. S njim nestaje i patnja. Da bi se to moglo, svijet poseže za sentimentalnošću. Patnja, njezini oblici, dubina i trajanje izazivaju sućut. Patnja postaje sve težom. Iz sućuti prema patniku moguće je posegnuti za uklanjanjem patnje tako da se ukloni patnika.
Kada se jednom prijeđe prag sentimentalnosti i posegne za eutanazijom, kada se život podijeli na kvalitetni i nekvalitetni, na vrijedni i nevrijedni, ne mijenja se samo pogled na one koji pate, nego i sami patnici vide sebe drukčije. Počnu se gledati kao teret drugima. U njima se pojavljuje sve jasnija misao da svoje najbliže trebaju osloboditi tereta samih sebe. Patnja patnika je dobila dodatnu težinu: osjećaj da njegova patnja opterećuje druge. Tako patnja više nije samo podnošenje boli nego i osobna krivnja u odnosu prema drugima. Sentimentalnost i sućut za druge nukaju da se posegne za eutanazijom. Kada bi eutanazija bila ozakonjena, pravo na nju bi se ubrzo pretvorilo u dužnost.
Naoko samorazumljivi govor o kvaliteti i vrijednosti života u sebi krije razornu moć. Prijeti svakome životu koji ne odgovara zadanim mjerama. Iza takvoga se govora može skriti nemilosrdna ideologija koja ne podnosi patnju. Spaemann misli da je potrebno ljudski život gledati kroz dostojanstvo, a ne kroz kvalitetu. Dostojanstvo se odnosi na cijeli ljudski život, a ne samo na neke njegove dijelove. Dok se kvaliteta i vrednota života nužno razlikuju od nekvalitetnoga i nevrijednoga života, dostojanstvo je uvijek nedodirljivo.
Spaemann je jednom vodio neobičan razgovor. Došao mu je čovjek koji je svoga brata odveo u Švicarsku gdje mu je pružena pomoć za eutanaziju. To je, kaže, učinio iz solidarnosti prema bratu. Pri koncu razgovora pita filozofa o tom kako može pomiriti svoje odbijanje eutanazije s rečenicom koju je napisao: ljubav čini sve za onoga koga voli. Zar ne bi bilo dosljedno da otprati u smrt onoga koga voli ako on to želi? Što bi rekao da mu brat kaže: ako me voliš, pomozi mi da umrem? Spaemann kaže da bi odgovorio: Brate moj, ne mogu. Ne mogu reći da ti ne smiješ postojati. Sve drugo da, ali to ne.
Kada je Juda vidio da je njegov učitelj uhvaćen i osuđen, pokajao se, veli evanđelist Matej. Vratio je dobiveni novac i javno priznao da je pogriješio. No, svejedno je završio u smrti. Ostao je sam. Samoća i ostavljenost su teže od krivnje i patnje. Ulaskom u smrt Isus je sišao u najdublju solidarnost s ljudima. U patnju i u smrt. Ljudske riječi razbijaju ljudsku osamljenost. Bog Riječ razbija osamljenost smrti. Umjesto sentimentalnosti koja pojačava osamljenost patnika važnija je solidarnost blizine i djelatna prisutnost u patnji.
Izvor: Svjetlo riječi
