Fra Ante Vučković: Quid est veritas?

Jučer sam se prišuljao Pilatu iza leđa  i pratio lice Nevinoga dok mu je postavljao pitanje: Quid est veritas?  Čekao sam odgovor. Tako bih ga radio bio čuo. Već sam pomišljao kako se okoristiti njime. No, ništa se nije dogodilo. Ni treptaj oka ni trzaj na licu Nevinoga. A ipak, sve je bilo kao u…

Autor: Fra Ante Vučković
event 20.12.2024.
Ivo Cagalj/Pixsell

Jučer sam se prišuljao Pilatu iza leđa 

i pratio lice Nevinoga dok mu je postavljao pitanje:

Quid est veritas? 

Čekao sam odgovor.

Tako bih ga radio bio čuo.

Već sam pomišljao kako se okoristiti njime.

No, ništa se nije dogodilo.

Ni treptaj oka ni trzaj na licu Nevinoga.

A ipak, sve je bilo kao u svjetlu, u istini!

Na licu Nevinoga opazio sam istinu o politici.

Bila je proračunata.

Riskirala je tuđe živote.

Bila je hladna. Prelazila je preko nepravdi.

Smišljala je dobre razloge osudama.

Branila je sebe, a nevine napuštala.

Čak i kada je znala da na njima nema krivice.

U prikrajku se vidjelo: ne mora biti takva!

Na licu Nevinoga opazio sam

istinu o svećeničkim glavarima.

Bila je zajapurena. 

Borila se za Boga, a nije vidjela ljude.

Govorila je o istini, a bacala je sjene na svijet.

U podnožju se slutilo: može biti drukčija.

S lica Nevinoga pokazala se

istina o pravdi.

Pričala je mnogo.

Bila joj je važnija moć od ljudi.

Pozivala se na zakon, 

a pod njim su umirali nevini.

A lice Nevinoga kao da je pokazivalo drukčiju pravdu.

U svjetlu koje je padalo s lica Nevinoga

opazio sam i istinu o prijateljstvu.

Bila je topla, važna, neodoljiva.

I bila je slomljena. 

Izdajama, zatajenjima, interesima, strahovima.

Pred licem Nevinoga

cjeli je svijet pokazivao svoje lice.

Pravo. Istinsko. 

Bilo je čudesno i ružno.

Blago i okrutno.

Puno razumijevanja i puno podvala.

Vidio sam naličja, skrivene borbe,

interese, laži, klevetanja.

Jedva da je bilo lica bez naličja.

Tek poneko nalik Nevinome.

I u svjetlu lica Nevinoga,

Pilatu iza leđa,

skriven od pogleda svijeta

vidio sam svoje lice.

Zapravo, nisam ga pravo ni vidio.

Bilo je prekriveno stidom.

I došlo mi je da pobjegnem

i propadnem u zemlju.

A onda me pogledao Nevini.

Bez riječi. 

Sve je nestalo.

I Pilat i svijet i stid.

I zaboravio sam na pitanje o istini.

Bio sam u njoj. 

Imala je lice patnje, nevinosti, nemoći i ljubavi.

I nestala je svaka želja da riječju

bacim sjenu na istinu.

Samo sam htio bez riječi ostati u pogledu Nevinoga.

Izvor: Fra Ante Vučković Facebook

Pročitaj više

Kad sam nakon rata ponovno stao pred našu kuću, osjetio sam upravo neobičnu mješavinu tuge i zahvalnosti. Tuge zbog svega što se dogodilo i zahvalnosti što je ostalo sačuvano ono najvažnije. Jer kuću je moguće obnoviti, ali ono što se godinama gradilo u srcima ljudi ne može se ni spaliti ni protjerati.

Drži se kako je upravo papa Urban IV. sudjelovao u prvoj tijelovskoj procesiji 11. kolovoza 1264., kada je u talijanskom Orvietu izašao ususret procesiji koju je predvodio mjesni biskup noseći u rukama relikviju tj. korporal iz crkve sv. Kristine u Bolseni, gdje je 1263. njemački svećenik posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, pa je na korporal potekla krv. Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo, kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.

Ustanovljenje ove svetkovine potječe još od viđenja sv. Julijane, rođene u Retinnesu blizu Liègea u Belgiji 1193. U dobi od 16 godina počela je imati viđenja, a u jednom je od njih vidjela pun mjesec, čiji je sjaj nagrđivala jedna tamna mrlja. Svoje je viđenje opisala poglavarici, s. Sapienzi, ali nije uspjela utvrditi značenje tog viđenja. Naposljetku je nakon nekoliko dana molitve Julijana čula glas s neba koji joj objašnjava značenje:
„Mojoj Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, koje bih htio osnovati. To je svetkovina najvećega i najsvetijega Oltarskog sakramenta. Trenutačno se ovog otajstva spominjete samo na Veliki četvrtak, ali i toga su dana glavni predmet razmatranja moja patnja i smrt; stoga želim ustanoviti još jedan, zaseban dan u kojem će taj sakrament slaviti svi kršćani…“