Novinar portala Muzevnibudite.com razgovarao je jednim od naših vodećih teologa, fra Antom Vučkovićem, autorom i suautorom mnogih tekstova, knjiga i zbornika na temu pomirenja, patnje, praštanja i životnih teškoća u životu vjernika. Njihov razgovor prenosimo u cijelosti.
Kako vjera može pomoći čovjeku koji se suočava s velikim životnim poteškoćama, poput bolesti, gubitka posla ili smrti voljene osobe?
Volio bih izbjeći mogući nesporazum. Vjera nije neka pomoć čovjeku koji inače živi svoj život bez vjere. Vjera nije neka dodatna pomoć koju ima vjernik za razliku od nevjernika koji nema takve pomoći. Vjera je način života. Ona zahvaća sve. Cijeli život. Sve ljudske odnose. Onaj sa svijetom, drugima i sa sobom samim kao i onaj s Bogom. Tko vjeruje zna da ništa nije isključeno iz vjere. Zato bih Vaše pitanje preveo u pitanje na koji način se vjernik odnosi prema velikim životnim poteškoćama. Odgovor se nalazi u temeljnom odnosu vjernika prema Bogu. Odnos s Bogom čovjeka ne oslobađa životnih poteškoća. Isus je izravno govorio kako ići za njim znači uzeti na sebe svoj križ i onda ga slijediti. To znači da se čovjek kao vjernik oblikuje kroz svoj odnos prema poteškoćama.
Što vjera čini od poteškoća? Pretvara ih u kušnje. Potom se nosi s kušnjama. Poteškoće preobražene u kušnje od životne težine i nepravde postaju prigodom za rast i približavanje Bogu. Preobrazba kušnji u prigode za dobrotu je aktivni rad vjernika na životnima poteškoćama. Vjernik tako bistri svoj pogled na svijet, Boga, druge i sebe samoga. Otkriva tko je i kakav je on sam. Otkriva Božju blizinu i njegovu snagu. Što je Isus učinio sa svojim križem kojega je, usput rečeno, stvorio ljudski um i koga su napravile ljudske ruke, a koji nije spušten s neba? Uzeo ga je na sebe i pretvorio u otkupiteljsko djelo. Vjernik iz toga uči kako i on može svoje poteškoće pretvoriti u prigodu za dobro. To znači da na poteškoće i životne krize možemo gledati vrlo različito. Netko u poteškoćama vidi Božju kaznu. To nije pogled vjernika. To je pogled koji Boga vidi kao izvor zla i patnje. Tako se zamagljuje zbilja i lomi odnos s Bogom koji je izvor života.
Netko u istim poteškoćama može vidjeti životnu školu. To samo djelomično može biti pogled vjernika. I vjernik kroz svoj odnos sa životnim poteškoćama može učiti, ali srce vjerničkoga shvaćanja je u pretvaranju poteškoća u kušnje, u prigodu približavanja Bogu.
Netko u svojim patnjama može vidjeti tragičnost smrtnoga života pa nastojati što više i što uspješnije umanjiti patnje, a povećati užitke. To je pogled čovjeka koji nije upoznao Božju ljubav i grabi što god mu se u svijetu nudi kao ljubav, a bježi od patnje koja mu to krade.
Drugi opet u patnjama može vidjeti dobru prigodu da sam pronađe dobar odgovor na životne muke. Takav bi odgovor onda mogao biti od koristi svima koji se muče sa nekom sličnom patnjom.
Ponešto od navedenoga može i vjernik integrirati u svoj odnos prema patnjama. No vjernik u svojim poteškoćama može nadasve vidjeti prigodu za sudjelovanje u Kristovim patnjama. To je Pavao nazvao dopunjanjem onoga što nedostaje Kristovim patnjama. To je vjerničko suobličavanje Kristu (Kol 1, 24). Pavao je svoje trpljenje shvaćao kao aktivni rad u Crkvi u korist pogana ne bi li i njima bila naviještena radosna vijest. Tako je njegova patnja dobila smisao. Znao je zašto trpi. Vjernik iz svoga odnosa s Bogom može pronaći smisao, usmjerenje, svrhu svojoj patnji. To je ponekada teško, ali čak i rijetki primjeri vjernika koji to uspiju ulijevaju nadu mnogim drugima koji su izmučeni patnjama. Kada je čovjek u muci, onda su mu primjeri onih koju su sličnu muku nadvladali od velike koristi. Nekada i velika utjeha.
Što biste poručili onima koji u teškim trenutcima počnu sumnjati u Boga ili osjećaju da ih je napustio?
Sumnja je nekada teško nutarnje stanje. No ona se može usmjeriti na unutarnji dijalog s Bogom. Moguće je sumnju iskoristiti kao prigodu za otvoren i iskren dijalog s Bogom. Tko god ne prekine svoj razgovor s Bogom, tko ima strpljenja, obično dočeka i neko svjetlo koje mu pokaže drugu stranu patnje. Tko iz dijaloga s Bogom otkrije drugu stranu patnje istovremeno bistri i svoj odnos s Bogom.
Koliko je molitva važna kada se čovjek suočava s patnjom, i može li ona promijeniti okolnosti ili barem donijeti unutarnji mir?
Molitva ne mijenja svijet. Rijetko se dogodi da molitva patnika promijeni životne okolnosti. Krist na križu moli Oca da oprosti njegovim progoniteljima. Njegova molitva nema naoko nikakvoga učinka. Nitko od onih za koje je Isus molio nije prestao činiti što je činio niti je itko promijenio svoje srce. Pa ipak, premda se okolnosti nisu primijenile njegova je molitva postala velika i važna škola opraštanja svima koji su kušali ljudsku nepravdu. Kad je Isus umro, rimski satnik je progledao i slavio Boga. Kada je uskrsnuo, Isus nije tražio nikoga od svojih protivnika. Na sebi je nosio ožiljke rana, ali je bio čist od zlopamćenja i osvetoljubivosti. Molitva čisti srce i odnose. Tko je čista srca ima mir. Tko ima mir pomiren je s Bogom i svojim životom. U takvom miru smrt nije strašna tragedija. Trenutci prije odlaska mogu biti ispunjeni zahvalnošću za darovani život i prijeđeni put.
Mnogi ljudi kažu da je najteže oprostiti u trenutcima boli. Kako vjera može pomoći u opraštanju sebi i drugima?
Oprost valja misliti kao povratni glagol: oprostiti se. U temelju naše riječi za oprost leži staroslavenska riječ prost. Ona znači slobodan, odriješen, odvojen, odvezan. Tako je oprost odvajanje, opraštanje od zla koje me pogodilo i još više od onoga tko je to zlo započeo i učinio. Ono što su vojnici na Golgoti činili Isusu je slika za ono što zlo čini sa svojom žrtvom. Prikivali su ga na križ. Krali su mu slobodu kretanja. Prikovan na križ više nije bio slobodan u tjelesnom smislu slobode. To se isto događa sa svakom žrtvom zla. Zlo je dijelom nanošenje tjelesne boli, a drugim snažnijim i opasnijim dijelom prikivanje žrtve i njezine svijesti uz zlo i počinitelja. Zlo ne dopušta žrtvi slobodu da misli na nešto drugo osim na zlo. Počinitelj nanošenjem boli želi pod svoju vlast staviti svijest žrtve i zarobiti je sobom. Nasilje je uvijek volja za moći nad žrtvom. Iz ove perspektive oduzimanja slobode žrtvi razumijemo da je oprost borba žrtve za svoju slobodu. Žrtva koja stalno misli na podneseno zlo nije slobodna. Žrtva koja se stalno bavi počiniteljem nije slobodna. Slobodan je onaj tko se oprostio, odvojio od zla i od počinitelja. Ovo, naravno, nije lako i ne ide ni brzo ni automatski. Stoga nam je škola na Gologiti važna. Na pitanje kada je vrijeme za oprost Isus odgovara: čim prije. Što prije počne odvajanje od zla i počinitelja to bolje. Isusovo je odvajanje započelo na križu. U trenutku kada se događalo zlo. U trenutku kada je bilo pojačano orkestriranim porugama i ismijavanjem. Učiti na Golgoti o oprostu je iznimno korisno svakome tko je pogođen zlom.
U Gornjoj Stubici se kaže „krava je prosta“ za kravu koja se uspjela odriješiti od privezanosti pa sada odriješena hoda sama kamo hoće. To je dobar primjer smisla oprosta. Biti slobodan. Oprostiti znači oprostiti se od zla i počinitelja zla i živjeti u slobodi.
Postoji li razlika između „vjernika“ u teškim trenutcima i onih koji se ne oslanjaju na duhovnost, koji utjehu traže u kompenzacijama?
Tu razliku, a ja slutim da ona postoji, valja tražiti u konkretnim životima. Svaki ljudski život je vrlo specifičan i nije jednostavno uspostaviti neku tezu o tom tko iz kojeg svjetonazora na koji način podnosi teške životne trenutke. Uz to, moja vjera nije u tom što ja mislim da vjerujem. Često nam patnja otkrije na što se mi stvarno oslanjamo. Zato su životne poteškoće veliki i važni test naših najdubljih uvjerenja. Ponekada se sami iznenadimo. To nam dobro oslikava onaj vic o prometnoj nesreći u kojoj su nastradali svećenik i liječnik. Liječnik kaže: „Zovite mi svećenika!“ Svećenik kaže: „Zovite mi liječnika!“
Svatko, bez obzira na to kako oblikovao svoj život u trenutcima patnje traži izlaz iz nje. Zato trenutci patnje nisu najprije otvaranje teorijskih rasprava o tome što je patnja i koju ulogu igra u ljudskome životu. Patnju želimo zaustaviti. I činimo sve što nam je nadohvat ruke kako bismo zaustavili patnju. Ljudska lutanja i traženja olakšanja dolaze upravo iz te najdublje potrebe da se zaustavi ono što mi nanosi bol. Tko bezuspješno ishoda različite putove, na koncu završi u kriku boli. I on je najčešće usmjeren prema nebu. Krik može biti zadnja i najdublja molitva bića izmučenog patnjom.
Kako Crkva konkretno pomaže ljudima koji se nalaze u teškim životnim okolnostima – kroz sakramente, zajednicu, karitativne aktivnosti?
Različiti su načini. Papa Franjo je Crkvu zamišljao kao poljsku bolnicu. To je dobra slika. Poljska bolnica je privremeno rješenje za teške ranjenike. To je prva pomoć koja želi spasiti ljudske živote. To znači da sve aktivnosti Crkve valja promatrati na pozadini ljudske ugroženosti.
Ljudima bez jasnoće o vrijednosti života valja pomoći da otkriju dragocjenost života. Ljudima bez dobrih ljudskih odnosa valja omogućiti život u zajednici koja će ih prihvatiti i pokazati im koliko su cijenjeni. Opterećenima krivim odlukama, promašajima, sudjelovanjem u zlu valja pomoći da iziđu iz tog vrtloga zla. Onima koji su ispunjeni razočaranjem valja pomoći da otkriju izvore radosti. Gladne treba nahraniti, žedne napojiti, zatvorene pohoditi, tuđince primiti, neuke poučiti, bolesne liječiti. I tako redom. Projekt je velik, nepregledan i zahtjevan, ali on je omogućio rađanje i nastajanje bezbrojnih inicijativa u Crkvi koje su popravljale svijet. Crkva kao poljska bolnica je Crkva koja nije završila sa svojim radom. Ona mora podizati nove šatore, pomicati jedne i zamjenjivati ih drugima i pomicati se s polja u polje, ovisno o tome gdje se vode bitke za ljude.
Možete li podijeliti neko osobno iskustvo ili priču iz svoje svećeničke službe koja pokazuje kako je vjera pomogla nekome u dubokoj životnoj krizi?
Najradije bih vam pričao o neobičnoj radosti i snazi duha koje sam susreo u rijetkim trenutcima razgovora s pokojnom Teom Perović. Ona mi je najsvježije i jedno od najdubljih iskustava nošenja smrtne bolesti snagom vjere. No ona je to sama učinila na najbolji način svojom knjigom „Stvorene smo za nebo“ i svojim javnim nastupima.
Spomenut ću što me uvijek iznova iznenadi. To su ljudi koji u trenutcima borbe s teškom bolesti iz odnosa s Bogom otkriju kako nisu samo pacijenti, žrtve bolesti, pasivni primatelji pomoći, nego u sebi otkriju sposobnost za dobro. Otkriju da mogu dati drugima dobre stvari: pokloniti vrijeme, pozornost, uho, sabranost slušanja, novčanu pomoć, druženje. Ljudi su u svojim teškim trenutcima sposobni sami dijeliti dobra svojim najbližima: nekome napisati pismo, drugom poslati poruku, trećega zamoliti za oproštenje, nekom opet pomoći na životnom putu i tako redom. Čudesno je kako i koliko dobra mogu činiti ljudi koji su pogođeni nekom životnom težinom. Neiscrpan je izvor dobrote iz kojega mogu crpiti ljudi čiji život je pritisnut i ugrožen. Taj nevidljivi, a živi izvor dobrote je Bog.
Izvor: muzevnibudite.com
