Veliki književnik, pisac ljudske tragedije 20. stoljeća, nobelovac A. Solženjicin (1918.- 2008.) kaže da je kao dijete čuo od starijih kako nude objašnjenje za velike katastrofe: “Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve ovo dogodilo.” Cijelo 20. stoljeće bijaše uvučeno u kandže ateizma i samouništenja. Dogodile su se revolucije koje su započinjale ateizmom. Mržnja prema Bogu i svemu što nosi njegovo ime glavna je pokretačka snaga zla. Militantni ateizam, kaže Solženjicin nije tek “sporedni ili rubni za komunističku politiku; to nije nuspojava, već središnja stožina.” (Govor na primanju Templeton nagrade 1982.)
Toliko je nepomirenih sjećanja, toliko je bolnih uspomena, dubokih trauma, teških misli. Mi vjerujemo da nas može liječiti samo memoria Kristova.
Prošlost patnje liječimo govorom istine. Kada govor istine nije danas i sada najvrijedniji, onda prošlost patnje se ponavlja. Stoga ja zadatak pamćenja izvršenje pravde (Paul Ricoeur). Prvi čin pravde jest ne-zaboraviti. Znamo to iz osobnih iskustava: nitko ne želi biti zaboravljen. Zato vjerujem u vječnost! Službene povijesti obično su krivotvorine cijele istine. I to je uvijek učinjeno iz straha koji čuva vlast i zadržava moć!
Ima toliko brava koje treba otključati, toliko vrata koje treba otvoriti jer povijest su stvorili pobijeđeni, a ne pobjednici. Ali istina je uvijek ista: Ne možeš biti pobjednik, ako ne pronađeš pobijeđene!
Mi ovo činimo iz ljubavi i zbog istine! Naša ljubav mora biti veća. Ljubav prema životu traži mrtve koji žive. Prava ljubav brani čovjeku da ne dira tuđih rana, osim ako ih ne misli izliječiti. (Strossmayer)
Stoga nam je jasno da se naprijed može ići samo s puno pameti, ali i s još više ljubavi. Jer malo pameti ovoga svijeta odvela je milijune ljudi u smrt. Malo ljubavi ovoga svijeta odvelo je svijet u ravnodušnost!
Svijet nikad prije nije upoznao bezboštvo tako organizirano, tako vojnički ustrojeno kakvo je propovijedao marksizam. U srcu njihove psihologije mržnja prema Bogu je glavna pokretačka snaga. Nažalost taj sustav imao je svoj krvavi i mučenički pečat u hrvatskom narodu i svim zemljama gdje Hrvati žive.
Ubojstva naše braće i puka Božjega tome su svjedoci. Bijaše to posljedica sustava koji je rušio vrijednosti čiji izvor nije u čovjeku. Stoga nije čudo da su ubili toliko svećenika, da su ubili oko 600 hrvatskih svećenika.
Hrvatski svibanj i naša mučenička veljača
Dok Hrvati pamte svibanj kao mjesec tragedija, od Zagreba do Bleigurga i dalje po križnim putovima, naša Provincija pamti veljaču, našu tragičnu veljaču kada je ubijeno najviše braće:
6. veljače 1945. su ubijeni:
U Čitluku dvojica braće.
U Mostarskom Gracu šestorica.
U Čapljini ili okolici ubijen je jedan brat.
7. veljače 1945. na Širokom Brijegu ubijena su od partizana i spaljena dvanaestorica braće.
8. veljače 1945. ubijena negdje na putu, najvjerojatnije u Zagvozdu, sa Širokog brijega osmorica braće.
U Ljubuškom dvojica braće.
9.veljače 1945. u Čitluku je od partizana ubijen jedan brat.
10. veljače 1945. u Ljubuškom su strijeljana dvojica braće.
12. veljače 1945. Jedan naš brat ubijen je od partizana u okolici Širokog Brijega.
13. veljače 1945. od partizana je u Ljubuškom ubijen je jedan brat.
14. veljače 1945. ubijena su u Mostaru, sedmorica braće a tijela su im bačena u hladnu Neretvu.
U 9 dana ubijeno je njih 48.
Među ovih 66 braće, ubili su najmlađega s 19 godina, a najstarijeg s 80. godina. Osmorica su bila doktori zanosti. Ljudi iz šume, bez edukacije, mnogi nisu znali ni čitati ubiše doktore znanosti, duhovnike, župnike, gvardijane, starce, bolesnike….
Ova knjiga je mjesto gdje možemo saznati tko su ti ljudi, odakle dolaze, što postaše, na kojima sveučilišta po Europi stjecaše znanja i kako završiše svoj put.
Za njih skoro polovicu, tijela ne postoje, mjesto ukopa ne postoji, malo se zna gdje izgovoriše posljednju Zdravo Mariju, ali za njihove krvnike, naglogodavce, zapovjednike zla se zna. Njih nitko nije dirnuo. Za ubojstva nevinih nitko nije odgovarao.
Ova knjiga “Krvlju opečaćeni za nebo” ima upravo to za cilj: da znamo, upoznamo i ne zaboravimo.
Moćnici ovoga svijeta kroz čitavu povijest u svojoj oholosti uzeše sebi za pravo odlučivati tko će živjeti, a tko ne! Nema opravdanja za ubojstvo. Ubijeni su uvijek nevini! Od prvog dana povijesti do Širokog Brijega.
Čekaonica povijesti – budućnost istine
Globalizacija ravnodušnosti čini nas prihvaćati samo sadašnje stanje stvarnosti. I danas vođe ovog svijeta govore o pravoj i krivoj strani povijesti, ali ne odgovaraju na pitanje: gdje su tvoja braća? Gdje su ubijeni, nestali ljudi naše provincije, biskupije, Hercegovine, Hrvatske?
Selektivna sjećanja koja nam nudi sistem utemeljen na ideologiji zla zna da su pamćenja istine opasna pamćenja! Tako kultura zaborava rađa kulturu prekriženih, zaboravljenih, zabranjenih duša.
Pitamo se stoga: što je s budućnošću istine? Iz stoljeća plača i ratova ušli smo već odavno u stoljeće nade, ali stoljeće nade kao da je obilježeno onima koji nemaju hrabrosti reći istinu! O kako su nam potrebni hrabri ljudi koji će reći istinu kad nije poželjna, politički korektna ili je čak opasna!
Bol istine puno je manja nego život laži! Svjesni smo da je pronalaženje istine proces otkrivanja, često mučni process traženja. Ove knjige su tome prilog. Stoga večeras pitam: hoćemo li se konačno rješiti tog mentalnog i ideološkog sustava koji uništava? Zašto je i dalje teško doći do arhiva? Zašto neki nedostaju? Zašto je selekcija znanja ogrničena na ideologiju?
I danas se događa “transgeneracijski prijenos” laži? A taj prijenos laži je dio manipulacije pamćenjem.
Kada čovjek žrtvuje nevinost, pogađa se s budućnošću. Vjerujem da ova nevina braća mogu biti nadahnuće za govor istine. Udaljenost između živih i mrtvih mnogo je manja nego što mislimo. Mrtvi nam mogu pomoći jer govore oni koji su prošli put.
U čekaonici povijesti kao da se žrtve nalaze u čistilišnoj, beskrajnoj čežnji da će izići iz zaborava. U toj čekaonici povijesti ideologije ogorčenosti stvorile su, suvremene “metamarksiste”,(J. Peterson) postmoderne moćnike koji su metastazirali Marxa proširujući svoju dijagnozu iskvarene moći na svaku moguću skupinu.
Mi ovdje predstavljamo knjigu kako biste upoznali tko su ti ljudi koji su obilježili ne samo svoje vrijeme nego i naše vrijeme? Nama je obaveza ne-zaboraviti. Ubijeni su oni. Ubijena je gimnazija. Ubijena je knjiga. Ubijen je arhiv. Ubijene matice. Ubijeno sjećanje. Ubijena riječ o njima. Život se bio sveo na šapate! Naša je obaveza, misija, zadaća i ovim činom i svakim budućim činom učiniti sve kako bi i naša generacija razumjela da zlo nikada nema posljednju riječ.
Isto tako moramo biti svjesni da ne možemo vječno živjeti u prošlosti žrtve, a ne vidjeti sadašnjost. Ne možemo hoditi naprijed s glavom stalno okrenutom natrag. Valja otresti prašinu sa zamagljenih savjesti kako nam riječi ne bi postale prazne u ponavljanju. Hoće li nam povijest budućnosti biti ista kao zabranjena prošlost. Ne možemo ići naprijed ostajući na istom mjestu! Naš izbor mora biti jasan! Ako ne bude bio i mi ćemo poput prosjaka milosti šaptati: “Oprosti mi Gospodine, što i dalje sve važem, i mjerim, vagom trgovačkom.” (A.M.).
O kako je puno pitanja koja počinju riječi zašto? Zašto je danas u Hrvatskoj lakše urediti grobove njemačkih vojnika na Mirogoju u Zagrebu I Lobrincu u Splitu, a teško isto učiniti za hrvatske vojnike, civile…? Zašto je toliko masovnih grobniva, grobova, jama, startišta koja nitko ne razotkriva? Zašto je tako puno zločinaca slobodno hodalo i današnjom Hrvatskom? Zašto je šutnja i dalje glavna zapreka istini?
Ljubav
Mi smo kršćani. Mi vjerujemo u ljubav. Ljubav jedina prašta. Ljubav jedina diže, uzdiže… ljubav jedina ima viziju boljega svijeta. Mi jedino na njoj možemo graditi. Ona je za nas Bog jer Bog je ljubav. Ona je za nas istina, jer istina je Bog.
Neka ova knjiga bude razlog vjerovati kako istina ima svoj put. “Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Lk, 12,2-3)
Govor na promociji knjige “Krvlju opečaćeni za nebo” provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Joze Grbeša možete pogledati i poslušati na našim Facebook stranicama ovdje.
Promociji knjiga o 66. ubijenih fratara “Krvlju opečaćeni za nebo” i “Svjedočanstvo o ubijenoj gimnaziji” u zagrebačkoj Dubravi u četvrtak 22. svibnja 2025. – fra Robert Jolić, fra Jozo Grbeš i prof. dr. Ivica Šarac (Photo: Vjerujem.hr)
