Ako postoji nešto što bi vrijedilo ovih godina slaviti, bila bi to knjiga onodobno kardinala Ratzingera “Duh liturgije”. Golem je to dar kardinala Ratzingera Crkvi u Godini velikoga jubileja. Objavljena pet godina prije nego je postao papa, Ratzingerovo temeljno djelo o liturgijskoj znanosti moglo bi se pokazati kao njegova najveća i najtrajnija ostavština Crkvi. Dok ju je pisao, spremao se za umirovljenje zbog svojih godina. Ali ga je dočekao izbor za Papu 2005., pa ga se s pravom može nazvati Papom liturgije. Objavljivanje toga djela najavilo je početak obnove liturgije i zaustavilo plimu liturgijskog vandalizma postkoncilskog razdoblja, koje je svjedočilo pojednostavljenju liturgije na najniži zajednički nazivnik do grube trivijalnosti i vulgarnosti. „Čudno je“, primijetio je Ratzinger, „da je postkoncilski pluralizam stvorio jedinstvo, uniformnost barem u jednom pogledu: kako ne će podnositi visoki standard izražavanja.“ To je kao nadolazeća opasnost standardizacije prema niskim standardima.
Prilagodba našoj osrednjosti
Ratzinger je postavio smjernice objavljivanjem knjige Duh liturgije. Njezini se odjeci još uvijek osjećaju i nema dvojbe da je eksplozija interesa za liturgijsku tradiciju velikim dijelom posljedica njezina objavljivanja. Iz Crkve je izbacila veliku količinu liturgijskih anomalija i neobičnosti za koje se već može reći kako pripadaju veoma lošem razdoblju.
U najgorem slučaju, postkoncilska liturgija postala je nešto kao drugorazredna vjerska zabava, ovisna o osobnosti svećenika koji je u središtu pozornosti zamijenio Gospodina. Ali liturgija nije zabava, inzistirao je Ratzinger, niti je ovisila o „briljantnim producentima i talentiranim glumcima“. Njezina moć „ne dolazi od onoga što mi radimo“, nego od onoga što se „ događa “, nečega što „svi mi zajedno ne možemo ‘stvoriti:’“ „U liturgiji postoji moć, energija na djelu koju čak ni Crkva kao cjelina ne može stvoriti: ono što liturgija očituje jest posvema Drugi, koji nam dolazi kroz zajednicu (koja stoga nije suverena, nego služi, čisto instrumentalno).“ Anarhičan način na koji su samozvani liturgičari mijenjali rubrike mise pretvorio je veličanstvenost i misterij liturgije u ono što je Ratzinger opisao kao „sam svoj majstor“, koji je liturgiju trivijalizirao, prilagođavajući je našoj osrednjosti.
Dio problema bilo je selektivno i manjkavo shvaćanje koncilskog nauka kako svi vjernici trebaju aktivno sudjelovati, actuosa participatio, u liturgiji. To se shvaćalo kao da liturgija treba biti puna vanjskih radnja, rukovanja, držanja za ruke, podizanja ruku, njihanje i mahanje rukama. „Zaboravilo se da je Koncil također uključio tišinu pod actuoso participatio, jer tišina olakšava doista duboko, osobno sudjelovanje, omogućujući nam da u sebi slušamo Gospodnju riječ. Mnogim liturgijama danas nedostaje svaki trag te tišine.“
Također je tim inovatorima nedostajao svaki trag ljepote, posebno u načinu na koji je tradicionalna sakralna glazba, poput gregorijanskog korala ili polifonije, bila napuštena i prognana u korist onoga što je Ratzinger nazvao „primijenjenom pop-glazbom“ i „laganim melodijama“, novim pjesmicama Bogu koje su se rijetko uzdizale iznad razine nesuvisloga i banalnog. Protiv te pomodne ružnoće Ratzinger je ukazao na „sjaj svetosti i umjetnosti“ kao način na koji Crkva svjedoči istinu kroz dobrotu i ljepotu: „Ako Crkva želi nastaviti preobražavati i humanizirati svijet, kako se ona može odreći ljepote u svojim liturgijama, te ljepote koja je tako usko povezana s ljubavlju i sjajem Uskrsnuća?“ Crkva bi trebala biti „mjesto gdje je ljepota – a time i istina – kod kuće“. Odsutnost takve ljepote i njezino zasjenjenje sjenom ružnoće bili bi katastrofalni. Bez takve ljepote „svijet će postati prvi krug pakla.“
Zdrava liturgija – zdravo društvo
Govoreći o jednom od najpoznatijih suvremenih teologa koji se otvoreno izjasnio kao „barbarin“, Ratzinger je inzistirao na neraskidivoj vezi između sljepila za ljepotu i sljepila za istinu. „Teolog koji ne voli umjetnost, poeziju, glazbu i prirodu može biti opasan. Sljepilo i gluhoća prema lijepom nisu slučajne: one se nužno odražavaju u teologiji“.
Zdrava liturgija, pisao je Ratzinger, bila je nužna za zdravo društvo: „Jedino… kad je čovjekov odnos s Bogom ispravan, svi njegovi ostali odnosi – njegovi odnosi s bližnjima, njegovi postupci s ostatkom stvorenja – mogu biti u redu.“ Mogli bismo također reći da to vrijedi i za čovjekov odnos sa samim sobom, kao i za njegov odnos s drugima. Bez života pravilno uređena i usmjerena prema Bogu u štovanju i bogoštovlju čovjek postaje poremećen i dezorijentiran u sebi, lutajući i napipavajući svoj put u tami te nedokučivim dubinama nepoznatog ega. Ako čovjek ne pronađe sebe u Bogu, izgubit će sebe u sebi. Trećega puta nema!
Bogoštovlje, primjećuje Ratzinger, odnosno „pravilan način… odnosa s Bogom, bitan je za pravi način ljudskog postojanja u svijetu.“ Ono omogućuje nebeskom svjetlu da zasja u našem svijetu. „Ono se unaprijed oslanja na savršeniji život i time daje našemu sadašnjem životu njegovu pravu mjeru. Život bez takva iščekivanja, život koji više nije otvoren prema nebu, bio bi prazan, olovni život.“ Dopuštajući nebeskom svjetlu da padne na naš svijet, omogućuje istodobno našem palom svijetu da se uzdigne s uskrslim Kristom, koji je sam Hram slave, živo Tijelo koje se nalazi u Božjoj prisutnosti.
U to tijelo on uključuje ljude. To je šator koji ljudske ruke nisu stvorile, mjesto istinskog štovanja Boga koje odbacuje sjenu i zamjenjuje je stvarnošću… Tijelo Kristovo je žrtvovano te upravo kao žrtvovano jest živo. To je otajstvo koje se očituje u misi. Krist nam se priopćuje i tako nas dovodi u stvarnu vezu sa živim Bogom.
Ovo kristocentrično shvaćanje mise zahtijeva okretanje i svećenika i naroda prema Gospodinu. Podsjećajući nas da Drugi vatikanski koncil nije ništa rekao o svećenikovu „okretanju prema narodu“, Ratzinger je inzistirao da svećenik i narod trebaju biti usmjereni prema Kristu: „Gledanje u svećenika nema važnosti. Važno je zajedničko gledanje u Gospodina.“ I usmjerenje ‘ad orientem’ – prema Istoku, istočenje!
Što je i tko je središte?
Poznato je da je Benedikt XVI. izražavao velike zadrške prema novom položaju oltara. Ne zato što on ne bi bio sklon i predan „punom sudjelovanju“ cijele zajednice u euharistijskom slavlju, nego zato što želi da dotično sudjelovanje bude u Kristovu pashalnom otajstvu, koje je srž slavlja. Nije primarno ono što mi činimo, nego ono što je Bog učinio i čini po Isusu Kristu. Benedikt zagovara kako je Kristov misterij središte kršćanskog života i upravo taj misterij, i ništa drugo, Crkva obnavlja u liturgiji, u euharistiji, kako bismo mogli biti dionici misterija.
Iz tog razloga Benedikt, premda je slavio euharistiju na papinskom oltaru u Bazilici Svetoga Petra versus populum, postavio je veliko raspelo na oltar kako bi pogled i svećenika i naroda bio uprt, usmjeren na Gospodina. Više puta citira Augustinov nalog svojoj zajednici: „Conversi ad Dominum“ – „Okrenite se prema Gospodinu!“ Usmjerite se prema Gospodinu! Temeljna je briga i zamjerka što novo mjesto oltara može izazvati „horizontalizam“ u našem duhovnom stavu, zamagljujući središnjost Krista. Euharistija nije samopromatranje i samoslavljenje zajednice, nego zahvalno štovanje Oca u zajednici vjernika, po Sinu, u Duhu. Kao što i veliča završna doksologija euharistijske molitve: „Po Kristu i s Kristom i u Kristu, Tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava – u vijeke vjekova.“
Euharistija je po svojoj naravi i gozba i žrtva. Mi istinski sudjelujemo u Gospodnjoj večeri. Ali to je Gospodnja večera, plod njegove žrtve na križu: Večera „Jaganjca koji je zaklan“ (Otk 5,12). Jedinstvena gozba omogućena jedinstvenom žrtvom Isusa Krista „koji po Duhu vječnom prinese samoga sebe bez mane Bogu“ (Heb 9,14). Stoga su oltar i raspelo nerazdvojni. Kristova čežnja za zajedništvom, animirajući žar njegova zemaljskog života, kulminira njegovom preobrazbom drva križa u drvo života. On prinosi sebe, onda i sada, da novi Božji narod „ima život i da ga ima u izobilju“ (Iv 10,10).
Još jedna fatalna značajka modernističke deformacije mise jest očiti prijezir prema klečanju, siguran znak temeljnoga ponosa „reformatora“. Ratzinger je inzistirao da je klečanje „intrinzično nužna gesta“ u stvarnoj prisutnosti Kristovoj:
Čovjek koji nauči vjerovati, nauči i klečati, a vjera ili liturgija koja više ne poznaje klečanje bila bi u srži bolesna. Tamo gdje je klečanje izgubljeno, ono se mora ponovno otkriti, kako bismo u svojoj molitvi ostali u zajedništvu s apostolima i mučenicima, štoviše u jedinstvu sa samim Isusom Kristom. Reforma je nešto poput obraćenja, povratka na izvore. Duh liturgije svakako je bio revolucionaran u tom smislu, smjerajući na pogreške modernističke „reforme“ i povratak nadvremenskim istinama tradicije.
Kardinal je posebno tvrdio da su nakon Sabora, umjesto razvijene liturgije, neki uspostavili svoju vlastitu liturgiju. Istupili su iz živog procesa rasta prešli na ‘stvaranje’. Više nisu htjeli nastaviti organsko postajanje i sazrijevanje nečega što je bilo živo kroz stoljeća, nego su ga zamijenili – prema modelu tehničke proizvodnje – stvaranjem, bljutavim proizvodom trenutka.
U dva i pol desetljeća od objavljivanja “Duh liturgije” s pravom je postao priručnik onoga što se općenito može nazvati „novim liturgijskim pokretom“. Mlađi kler, redovnici i predani laici pronašli su u njemu želju koju je njegov autor namjeravao: poticaj prema većoj ortopraksi u bogoslužju, iznutra i izvana. Formirao ih je u liturgijskom duhu i uveo ih u spasenjske stvarnosti koje liturgija slavi i uprisutnjuje. U tom smislu, kardinala Ratzingera s pravom možemo nazvati ocem „novog liturgijskog pokreta“ i kao takva možemo se uvijek iznova okretati njegovim spisima kao zdravom vodiču.
Čovjek je najcjelovitiji u činu bogoštovlja
Duh liturgije pojavio se u ključnom trenutku, trideset godina nakon objave misala Pavla VI. 1970. i više od dvadeset godina nakon početka pontifikata sv. Ivana Pavla II. Nastojao je ukratko predstaviti teološku bit svete liturgije, a zatim je praktično primijeniti na neka suvremena pitanja u liturgijskoj praksi i slavlju. Kao što će primijetiti 2008. prilikom predstavljanja liturgijskog sveska svojih sabranih djela, „Nažalost, gotovo svi osvrti usredotočili su se na jedno poglavlje, ‘Oltar i vodstvo’“.
Godine 2000. Joseph Ratzinger objavio je “Duh liturgije” – knjigu koja je potiho najavila svoje
ambicije. U predgovoru je izjavio kako nije pokušavao napisati djelo liturgijske znanosti. Kušao je učiniti ono što je Romano Guardini uradio na kraju Prvog svjetskog rata: pomoći ljudima da razumiju, na razini dubljoj od rubrika i propisa, što Crkva zapravo čini kad vrši i obavlja svoje bogoslužje. “Kult”, napisao je “nadilazi djelovanje liturgije. U konačnici, on obuhvaća uređenje cijelog ljudskog života.” Bogoštovlje je u biti Opus Dei, Božje djelo među nama.
Ta je tvrdnja trebala dvadeset i pet godina da bismo u roku od jedne godine dobili dva najznačajnija učiteljska dokumenta koje je Crkva izradila o antropološkim dimenzijama tehnologije – da bi se otkrila puna mjera i obistinila Ratzingerova predviđanja. Međunarodna teološka komisija “Quo Vadis, Humanitas?” (ožujak 2026.) i “Magnifica Humanitas” pape Lava XIV. (svibanj 2026.) predstavljaju dosad najmjerodavniji i najžurniji angažman glede pitanja što je ljudska osoba u doba umjetne inteligencije, transhumanizma i posthumanizma. Ono što ti dokumenti pokazuju jest da liturgijska kriza koju je Ratzinger dijagnosticirao 2000. i antropološka kriza s kojom se Crkva suočava 2026. nisu paralelni događaji koji slučajno dijele zajedničku temu. To je ista kriza, u dva različita područja, vođena istim temeljnim odbijanjem činjenice biti stvoren, biti stvorenje, nijekanjem vlastite stvorenosti te ovisnosti o Bogu – Stvoritelju.
Jednostavno kazano, ljudska osoba je najcjelovitija i svoja u činu bogoslužja – u teocentričnom, receptivnom, eshatološki orijentiranom činu euharistijskog sebedarja koji autentična liturgija ostvaruje. Homo adorans – čovjek koji se klanja – nije samo jedan ljudski vidik među inima. To je adekvatno ljudska osoba. I pronalazak ove vizije je najprimjereniji praktični odgovor koji Crkva ima na raspolaganju u srazu s programom koji nastoji, s najmoćnijim tehnologijama u ljudskoj povijesti, stvoriti stvarnu inverziju svih autentičnih oblika bogoslužja. Naš je cilj i smisao klanjanje Bogu namjesto djelu vlastitih ruku. Kula Babilonska ili Novi Jeruzalem. Trećega nema.
Izvor: Katolički tjednik
