Molitva za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića
Bože, naš dobri nebeski Oče, Tvoj misionar fra Vjeko Ćurić naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama, spašavao ugrožene u ratnom vihoru, te je konačno i svoj život dao žrtvujući se za opće dobro.
Molimo Te, udijeli nam po njegovu zagovoru milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život i za vječno spasenje.
Posebno Te molimo za ………….….…. (navedite svoju nakanu), te da što prije mognemo fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca Katoličke Crkve.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.
INTERVJU S FRA VJEKINOM MAJKOM ANOM ĆURIĆ ZA “SVJETLO RIJEČI“
Razgovarao i snimio: Miroslav JONJIĆ
Obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića bila je povod za razgovor s njegovim roditeljima, preciznije s njegovom mamom Anom Ćurić. Fra Vjekini roditelji, Petar (1932)* i Ana (1934) žive u župi Osova, u selu Lupoglav. Unatoč mnogim životnim nevoljama, starosti i bolesti, uvijek su radosni. U svakom susretu osmijeh je na licu. Puni vjere i pouzdanja u Božju dobrotu rado sa svakim govore o onim lijepim, ali i manje lijepim pa i tužnim i teškim životnim iskustvima.
– Ana i Petre, Vi ste dugo u braku. Kako je započela vaša veza. Gdje ste se upoznali? Kako ste se upoznali i kako je sve to bilo u vaše vrijeme?
– To je bilo na jednom pjeru. Ja se nisam još niskim nikad sastala nego mi jedno u drugo gledali čitavu večer. I on kreno i ja neću da idem šnjim, a on kaže onom mom društvu de isturite je malo pozada pa da bi išla šnjim. One mene izgurale, ma hajde bona šta se muhaš, hajde bona malo šnjim, pa hajde bona to je dobar momak, pametan, bogat i svašta one meni. Ma ne zanima mene nikako. Ništa mene ne zanima. Jedva sam ja šnjim malo išla i onda kažem eto hajde sad dobro je. I on kaže ja odlazim ujutru u vojsku, hoćemo li se dopisivat. Ja odmahnula rukom, et ako hoćeš. I otišo on i iz vojske mi slao pisma. Ta je večer bila prvo upoznavanje. I slao mi pisma. Kad dođe na odsustvo uvijek mi je dolazio. Drugo odsustvo opet dolazio. I tako, a on meni bio u glavi. Ja sam imala puno momaka. On meni bio uvijek u glavi otkako smo ono prvi put bili zajedno. I kad je posve došo, a mene moji ugovarali za nekog drugog.
Brak smo sačuvali uz molitvu. Ja sam za ljubav se molila kad god sam mogla. Poslije vjenčanja molila se Bogu i ja sam kontaktirala s Isusom do dan danas. Ovako mu pričam šta želim. I želila mušku djecu, Bog mi dao sve. Jednoć poželila curicu, žensko i bilo. To vam je živa istina. Ja sam to pričala, znaju to neki. Od djece nismo bježali pa kad bi bilo i dvaestero. Ja sam tako mislila. Bog dao šestero. Bili uvijek zdravi, nije nam ništa falilo, nismo išli doktoru do sedamdeset godina. Nijedno.
Petar je djecu i mene volio da nije nikad zagalamio ni nakog, nikad. Ovo drugo bolest sad i drukčiji smo bezbel, al ja mogu i sad njemu sve, sjetim se kakav je bio dobar. Ja u noći njega pokrivam, probudim se sto puta pa eto ako šta mu treba da mu uslužim kamo li u danu sve što mu treba. Ne žalim, ne daj Bože da umre prije, da, ja ne žalim ni na što da mu nisam učinila, jer smo se toliko volili. Zna to svatko. Djecu sam učila očenaš, zdravomariju i slavaocu dok su još tepali. Vodim na spavanje, svako djete prvo izmoli zamnomočenaš, zdravomariju sve po jednu riječ i onda na spavanje. Meni je važnije što ih je svjetpoštivo. I njija i Petra. To mi je ostalo za uspomenu. Ne može bit ljepša.
Nek se nitko ne ženi i ne udaje ako se ne vole ono neizmjerno. Nema drukčije.Neće bit u životu ništa ljepo ako se ne vole. Ono u pravom smislu. Ja se ne bi udala da nisam onolko, ma da mi ga je samo gledat. Tolko je to privlačilo nešto i tako je uvjek bilo. Da smo mi jednako znali zamislit, na stotine pute. Pa Petre ti meni ote iz usta, ja sad tila tebi to reć, a on rekne, ti meni ote iz usta. Kad nešto naumimo, neki plan slično, stotine puta smo mi isto zamislili i izrekli. Isto, isto Bože ti fala. Ja sam u svemu otpočetka upoznala, vjerovala sam u Boga, al sam upoznala kroz život da Bog sve to vodi kako on oće i to sam primjetila u svemu. Zato sam se Bogu priporučavala, šta god je bilo. A mladima bi preporučila da se samo obraćaju Bogu za svaku pomoć. Imat će koristi. Ništa više. Dosta.
– Danas živite sami u kući kao i prvih dana svog zajedničkog života. Djeca su otišla svojim putevima. Ljudi su govorili mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. Kako Vi gledate na to, je li se više sad brinete za svoju djecu ili kad su bili mali?
– Imam šestero dice i nije mi bila nikakva briga. Štogod sam im govorila to je bilo tako. Nikakve brige, samo moja briga bila kod Boga, što Bog da. Što sam želila on mi davo. Želila da budu pravi vjernici prvo i onda da budu dobri. Bili su, svako ih falio živ, i djecu i Petra. Ja ne znam za mene, samo znam za njija. Ja kud god Petar, Petar, Petar. U Žepče muslimani isto. Oni su sve radili kako smo mi tjeli osim što nismo nikad Vjeki pokojnom rekli, nismo ni jednom djetu, ajde u pratre, nego sam želila da oće u pratre. Ja u sebi, a da oće Bog dat da jedan od njija bude pratar, svećenik. Tako sam kao pričala u sebi. Nisam molila, nije se imalo ni vremena. Uvečer kad sve sradim, zadrjema se. Uzmi molitvu, zadrjemamo. Zajednička je bila uvjek. Fra Ilija pokojni je pričo kako je ustavio konja, slušo kako se mi slatko molimo. A mi uglas. Naučila ih da uglas. To ječi u kući. I tako da je to spašavalo i brak, ljubav i djecu da su pravi do dan danas. Nismo se nikad svađali, moja djeca kolko znam da nisu još niskim u zavadi, ni zamjerili. Ćutili smo sve ono što smo želili. Tako je to Bog tio. Ne mogu djeca bit iznimna ako se ne uče dok pužu… Ako se odgaja otkad propuže odgojit će svako. Djeca su rođena ista. Ja nikad ne mogu zamislit da su naša djeca rođena drugačija. Sva su djeca ista i ne znaju ništa dok im roditelji ne utisnu šta žele i štaoće. To treba otpočetka. Ja to znam. Tako sam radila i uspilo. Meni je uspilo, fala Bogu. Da nam je bilo najteže ono kad su otišli, poženili se. Ma to je, nema više smijanja, nema razonodi, nema šta. A dragi Bože, dok je pokojni Vjeko bio u Visokom, a i kod kuće, nikad u nas nije bilo da se mi ne smijemo od njega. On je li na vrata hahahaha. Ne može, Bože mi oprosti, rećfaljen Isus, prvo, hahaha pa onda rekne faljen Isus. Pa opet mi svi uglas. Tako on uvjek. On je se na vratima vanjskim znao smijat dok mi vamo jedva čujemo. A Bože mili, bila jednom moja zava ovdje. Mi smo sjele, smijali se, smijali, a on nikad prestat. Kad ne može uzme zraka pa ponovo. A mi, nas dvi, nevo meni ovo naškodi.
– Našim ljudima još uvijek je posebna radost pa i čast kad im dijete odluči ići u fratre. I jedno vaše dijete je donijelo tu odluku. To je bio Vjeko. Kako ste Vi doživjeli njegovu odluku da ide u fratre?
– Pa to mi je bila želja, al nikad nismo nagovarali nijedno. Nek svojom voljom odluče ako oće, džaba je. Kad sam mogla poklonit najstarije djete meni je, jel to smješno, jel to grjehreć, meni je dragi Bog moro učinit ovo sad. Kad je on otišo u Visoko, on to nije krio. On se sotim dičio. Ja sam to primjetila da on hoće ić, on jedva čeka da to doživi. Bože mili, kako je bilo meni kad je on otišo u Visoko iz naše kuće, kako bi ja njega nagovarala da ide kad znam da će mi sve falit.
– Djeca su uvijek sklona nestašlucima. To zna bit vrlo zanimljivo i simpatično. Kakav je Vjeko bio kao dijete, a kasnije i kao student? Je li se kao dijete razlikovao od svoje braće i ostale djece?
– Ne znam ja. Od braće jest. On je od sve djece različit bio i ja kud god krenem reknem eto vam Vjeko njega slušajte mjesto mene. Oni su njega slušali ko mene. A on je bio postrogko i ja nad njima, jer je bio stariji od njija. Kad je bio ovdje u školi, bio je izvanredan od naše djece, a u školi su ga djeca odma izabrali za predsjednika razreda. A reko nam učitelj, musliman iz Žepča, ovo je djete ostalo u uspomeni kad je završio školu ovdje u Osovi. Kaže jedino mi je to djete ostalo u uspomeni, on meni priča u čaršiji. Kaže on je mene posmatro cjelo vrjeme i kad sam završio prijde on meni i kaže, pružio ruku, pozdravi se i kaže ja sam Vjekoslav Ćurić, Petra, štogod vam bude trebalo ja sam na raspolaganju. A zar je on to znao reć njemu i mi se čudili. Otkud mu to. Nismo znali predstavit se ni mi tada. Nije bilo predstavljanja ono u selu. Nije niko znao, možda neki školovani znao predstavljat se, a da se on nolišni predstavi, prvi razred. Priča taj učitelj meni kad se djeca pobiju pa meni prijave on ne da reć nije onaj kriv, nije onaj, ma kakvi nije nijedan kriv i on to ne da, ne more podnjet da ja nekog okrivim. Tako je uvjek bio ljubazan prema svakim. Odviše ono, nema mjere kolko je on svakog volio.
A svaki dan je moro otić crkvi, a ja ne znam kad je bio u Osovi u školi, jer je škola i crkva blizu, kad je on išo i šta je ne znam… Jednoć mu zabranili, reko Vjeko nema više ić, ima posla, trebamo radit. Dobro, on se odma složi. I doveo fra Iliju Piplicu sutradan. Što si mu juče zabranila, pita fra Ilija. Pa reko fra Ilija on meni može već radit svašta. Nemoj mu više branit kad on to voli i pusti ga nek radi šta voli. Dobro, rad vas nek bude. Eto neću mu više branit. I svaki dan išo, al nije se on zadržavo.
U Visokom kad je bio i kad dojde, odma traktor i radi. Jednom fra Perica Vidić, što slike radi, svrati se nama i on zagrlio Vjeku, idu iz naše kuće, Vjeko se ote, a kaže on Vjeko, para, para. Pokvarit će para. A Vjeko kaže ovo je kruh svagdanji. I kako je on znao ovako nešto odgovorit. A oni naišli i vidili da je on s traktorom, ili je došo odnekle ili je bio na traktoru, to sam zaboravila. I on njemu kaže, može ga pitat ko god oće, sigurno je upamtio, Vjeko, para kvari. Kaže on njemu ovo je kruh svagdanji, a nije para. On je išo u Njemačku. Na feriju u Visokom oćeić radit da zaradi. Kaže mi, mama ja bi išo radit nešto da vam sredim makar banju da imate, a ja da se mogu obuć da ne tražim u Visokom od njija. Ova kuća je bila samo pokrivena. Petru je bio oduzet pasoš. Kažem ja, Vjeko, pokoj mu duši, ne vole profesori nemoj ti to, ne vole oni da se ide. Mama, ja ću donjet vama potvrdu. I donjeo. Sad ko je njemu dao, provincijal, tko je njemu glavni, ima potpis i štembilj, odobraju. I on je išo jedno dvaput ili je triput na feriju… U mene sestra i zet bili u Njemačkoj pa on kod njijastanovo i radio.
– Nakon studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Vjeko je odlučio poći u misije. Kad ste Vi saznali za njegovu odluku da želi ići u misije, kako ste reagirali na tu njegovu odluku?
– Nije on puno prije o tom govorio. Ili se bojo da ne bi mi smećali ili da ja neću plakat. On je mene strašno volio, ko ja njega. Mi smo se volili više negiko. On je meni sve bio. Čast Petru, bel sam ga volila. On je meni bio u životu da sam mogla sve pribrodit. Njegovo ponašanje, njegova djela, što čujem o njemu, što znam. Pa iza smrti trinest-četrnest godina svako dvje hefte mi ćemo u novinama o njemu ili će neko donjet neku ljepu priču o njemu il će svećenik doć pa o njemu pričat il će posjetit nas rad njega neko il će napisano bit. Uvjek svako dvje hefte otkako je pogino. Kako ne bi me utješilo. A bolovala sam, a sve nisam rad Boga pomislila. Eto ti ga, Bože, kad ti hoćeš, a meni vamo ne mere bit gore. Uvjek je bilo trpnje u životu i to kakve, a najviše me ubijala neljubav. Ja sam i Petar svakog volili. I danas dan. Ne mere bit isan mrzak da mi nećemo šnjim govorit, da okrenemo glavu, da ga mrko pogledam. To mi nismo mogli pokazat nikad.
Kako neće bit teško. Kad je u svećenike otišo bolovala sam, kamoli tamo. Ode prikosvjeta. Ja kažem, Petre, ostavit ću vas sviju, ja odo kod njeg živit. Ja ne mogu bez njega. Nekako bi se snašli da ja budem kod njega. I meni propadoše svi planovi. Što se tiče njega on nije tijo reć ovako unaprijed neg ono kad je posve trebalo. Nismo mi, men se čini, znali kad je on išo učit jezik taj, nego kad je trebo ić onda. I ja uvjek se strpim. Ja svoje probleme slagala u sebi da i on ne zna, da se ne sikira. On je znao toliko, koliko ja njega volim. On je zato meni uzvraćoonakom ljubavi.
– Mnogi bosanski fratri u povijesti su dali život za druge ljude kao i Vaš fra Vjeko. Tko Vam je javio da je fra Vjeko poginuo i kako ste podnijeli njegovu smrt?
– Fra Drago (Perković). Ja sam skočila, ondje kauč, sećija bila, klekla, derala se, Bože moj, ja znam da to ne treba. Što Bog oće, to će bit. Nisam mogla odma se sabrat nikako, jer sam uvjek sve pridavala Bogu, a to mi nije bilo drago što sam isplakala isprva. A Marina, mi se spremamo u crkvu fra Drago došo kazat. Više nit smo išli, nit smo mogli. On je otišo za misu. Ne bi mogla ni ušutit. On nam je kazo jer se nismo ni čuli. Onda nas je nazivalo svjeta, nekolko iz rodbine. Pitaju kako ste i vide po govoru da smo dobro. Nazivali nas da vide znamo li. Svjet čuo na radiju, mi nismo. Fala Bogu da nismo. Volim što nam je on došo kazat. Opet volim bolje. I kad sam isplakala nekolko dana, steglo mi se u prsima, onda sam pošla šta ja ovo radim. Bože, ti ga dao, ti ga uzo. Fala ti na svemu.., a ti meni pomozi da ja mogu ovo izdržat. I meni Bog otada, znaš šta je bilo, šalje o njemu sve najljepše iz Afrike. Eno papira, ima četriipo kile, ja vagala, što je o njemu dolazilo. Bože, što tolko pišu. Odsvakle. I ovde i iz Hrvatske, ma nema okle nije. Sve najljepše. Kako te ne bi utješilo i kako ti ne bi bilo ljepo. Mene djela njegova rane i drže. Ma fala ti, Bože. Pa ovo doživit ja to ne mogu iskazat, jer uvjek sam bila, neću ja da se snečim dižem. Neke kukaju o bratu, a u mene sin. To je razlika, svoje djete i brat. Imam i ja brata koji je umro od raka, pokoj mu duši, al drukčije je djete, opet su drukčiji osjećaji i muka. Ja nikad ne tovarim o Vjeki pokojnom. Zna se i ispričalo se. Trpi svoj križ i nosi, a ne drugome natovarit i to, ima svojih problema svak. Kukaju, a da znaju šta se proživi u životu. Ne zna što nije iksan preživio u životu. Ma fala Bogu sve se more za ljubav Božju ako se samo drži vjere.
– Usudio bih se reći da ste Vi u svom životu proživjeli tri rata. Jedan četrdesetih godina prošlog stoljeća i dva rata devedesetih godina. Jednog ste bili i sami svjedoci, a u drugom ratu u Ruandi bio je Vaš sin. Kako ste Vi proživjeli rat i kako ste doživljavali rat kojeg je bio svjedok fra Vjeko?
– Da ja kažem da smo preživili i onaj rat četrestprve. Ja sam išla u školu. Granate, ozgor avioni bombarduju kolonu, a mi idemo iz škole bježimo, blato do kolina. Ne smijemo asfaltom, bombarduje se. Kad je prošo rat partizani došli. Idu po kućama i pljačkaju. I mi deke nosimo sad u živice, odnjet će i deke. Ne može ništa ostat. Sve odnesoše. A kaže dobri bili. Jest ko ne zna. Ja sam pričala mnogim vidjet ćete kakva će bit ova generacija što su ih odgojili partizani kroz škole. Učili ih da nema Boga, učili ih nemojte roditelje ćutit, oni ne znaju ništa. Šta oni znaju da ima Boga, nemojte njija slušat. Meni je Drago jednom došo iz škole. Pričo im nastavnik nema Boga, mi smo od majmuna stvoreni. Kažem reci ti njemu ako si ti, ja nisam pa nek ti dadne ako oće nulu. Od majmuna, a ljudi Božji. Nisam se nikad bojala. Idem u Slavoniju, komunizam bio. Pođu protiv vjere, ja se zauzmem ne dam. Reko izvinite šta ću vam ja reć, sve petokrakice. Pojdu protiv vjere, reko izvinjavam se ja bi vama rekla da mene vrjeđa tko protiv vjere priča. Što, meni ne smeta vjera ničija. Ni komunisti, ni srpska vjera, ni muslimanska, a naša pogotovo. Ako ja vjerujem što ja moram nekog mrzit. Ja vjerujem da Boga ima, a ne mora niko drugi. Briga mene u što vi vjerujete.
Ovaj rat kad je bio, naši trojica bili u ratu, a četvrti Antun imo kičmu operisanu pa je on bio povjerenik, stavili ga. Svaki dan plači dok dojdu. Kad se okupe ja opet pojdem plakat. Svaki dan gine iz Lupoglava neko, dok su ratovali u Žepču. Dva sina u žene poginiše i osto jedan nesposoban. Jedna žena, jako dobra, svaki dan donosila. Sijala salatu i ja da platim, ma kakvi. Jagoda, ako malo ubere, ona će meni donjet. Kako ću ti vratit? Nikako. Ja sam popisala šta mi je sve dala da mogu pokazat. E pa ono je vjernik. Neće onda da njoj vraćaš. Ja njoj jedino oraha dala. Orah rodio. Jedno vrjeme smo bili u krizi. Da je bilo barem sto maraka moglo bi bit.
Vjeko je nazivo priko one humanitarne. Imo je vezu šnjima. Pisma imam što je po nekom slao do nas. Ima njih sedam-osam. Znam da je jedno slao priko veze. Piso je imam brigu za vas, šta je s vama, a anamo nije on ništa tumačio dok nije rat završio. Jedino je samo reko kad je došo iza rata. Fra Marka ja zovnila, i on bio. Reko kako vam se Vjeko sviđa. Kaže – vaki je. Kad se fra Marku sviđa onda znam kaki je. Njemu se lako ne mere svidit neko da on kaže. Vjeko kaže kad sam ovde došo ko da nije bilo rata prema tamo šta je bilo. E to je samo reko, jer nije tijo da nam puni glave. I mi smo valda preživli pa nije tijo da kuka. Je li kome drugom ja ne znam. Bio je sa svećenicima, bezbel. Samo je to reko ovde ko da nije bio rat. Jest. Našu župu nije dirnulo. Nije nijedna kuća srušena u našoj župi. A fra Marko kaže ovo je možda Vjeko namolio. Jedina župa da nije taknuta. E ne znam ja. Bog je dao. Išlo se svakog osmog za mir. Organizirano baš kad je rat počeo. On nije tijo, al nam je neko ispričo da je bilo tolko mrtvi da moraš gazit, da je moro gazit priko mrtvi. A mi smo vidili, kad smo išli tamo, jednu poljanu. Sve jedno do drugog mrtvo. Vodio nas Sebastijan misionar. Ajmo da vidite di je rat najviše bio. Nije on nama kazo da ćemo vidjet one mrtve. Onda iskopali, dragi Bože,kolka je to meraja čista. To su dugački redovi iskopani pa će ih slagat. Bez sanduka, nako. Ima, bogzna, kolko redova. Dugačko, nikad kraja. A kad smo vidili mrtve, nema kraja, leže sve mrtvi. Nisu još istruli.
– Koliko Vam vjera pomaže u životu? Što Vi razumijevate pod vjerom?
– Mislimo Isusa, stoput sam pročitala Sveto pismo, što je propovjedo Isus toga smo se držali. Vjera je to. Propovjedi Isusove, a poslje nastavili u crkvi. Iste propovjedi smo slušali pa smo tili živit po tom. To nam je bilo glavno.
Novi zavjet. Poklonila sam Sveto pismo nek djeca čitaju. Ja sam to pročitala iks puta i držim do onog. Ne znam baš sve, ne mogu reć da sve znam, al znam ono glavno sve ispričat. Treba vjerovat kroz život. Ako se ti obraćaš Bogu, činiš zakon Božji, Bog će tebi vraćat u svemu. Meni uzvraćo u svemu. Ja sam spoznala da ima i ne bi me mogoniko od tog obratit živ.
– Odgojili ste šestero djece. Što je bilo važno i čega ste se uvijek držali u odgoju djece i što je uopće bilo važno u Vašem životu?
– Samo vjera, samo vjera u Boga. Da ima Bog i živit po oni zapovjedima. Ima svak deset zapovjedi. Pa eto tude sve. To je baš lako. One zapovjedi, to je lagano svakom. Ne mora ne znam šta da daju. Prva ono, druga, treća sve do deset, sve je obuhvaćeno. Jelda? Nisam puno molila, samo sam puno vjerovala u našu vjeru kršćansku, Isusovu, šta je on propovjedo i propovjedi se držala, svećeničkih propovjedi. To nas je hranilo i godina dana projde, ako je fina propovjed, ja nju pričam. Upamtim, upamtim, upamtim. To mi je bilo glavno. A i Petar je bio ono jako, jako u svemu vjernik. Prijatan svakom.
