U Evanđelju piše kako je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Ta Riječ, to je druga božanska osoba, to je Sin, utjelovljen u povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta. Kršćanstvo se temelji na toj tajni utjelovljene Riječi. Bog je uzeo obličje sluge, postao nama u svemu jednak osim u grijehu. Počelo je to s objavom koja je darovana Djevici Mariji u običnoj obiteljskoj kući u Nazaretu. U isto vrijeme to je početak novog doživljavanja Boga i njegove blizine. Bog više nije prisutan samo u veličanstvenom hramu u Jeruzalemu. On je u blizini svakog čovjeka. Njemu je svaka kuća, svaki stan dostojno prebivalište samo ako su ljudska srca otvorena za njega.
S Isusovim dolaskom blagoslov je sišao na ovu zemlju. Ova zemlja nije više pod svemoćnom vlašću prokletstva; čovjek više nije prepušten zlu koje ga je snašlo nakon prvog, tzv. istočnog grijeha. Čovjek je pozvan na zajedništvo s Bogom, čovjeku je ponuđen blagoslov neba. Od toga živimo. Blagoslov prepoznajemo u suncu i kiši, u plodnoj zemlji i kruhu kojim se hranimo, u ljudima koje susrećemo i koji ulaze u naš život, koji nas ljube i za koje smo mi odgovorni. I sve je to povezano s dobrotom nebeskog Oca koji nam je u Isusu dao jedinstveni znak svoje vječne ljubavi.
Nije stoga čudno da je u našem narodu sveti običaj da službenik Crkve obilazi vjerničke kuće i stanove i da blagoslivlja pojedince i cijele obitelji koji mu otvore vrata svoga stana. Obilaze vjernike. Tumačenjem Božje riječi i molitvom zazivlju blagoslov na sve prisutne i sve druge njima drage ljude. Moli za zdravlje duše i tijela, moli za slogu i mir u obitelji, moli za uspjeh u školi i studiju, moli za posao i radno mjesto, moli za one koji su iz te obitelji prešli u vječne Božje stanove na nebesima. Nakana ima jako puno. Vjernici koji su upućeni nastojat će na pokrivenom stolu pripraviti raspelo, zapaljenu svijeću, čašu blagoslovljene ili obične vode te Bibliju ili barem Novi zavjet.
Za pastoralne službenike određene župe to je lijepi trenutak da se bolje upoznaju župljani i da se uspostavi neki normalni odnos s njima. Redovito je to za pojedinu obitelji svečani trenutak, a svećenici nastoje da to čine u vrijeme kad je cijela obitelj na okupu. Danas ni to nije lako.
Nije ni tu sve bez nekih poteškoća. Najprije, teško je naći cijelu obitelj na okupu. Ritam života to često ne omogućuje. Svećenici običavaju obaviti po svojim župama takav blagoslov u božićno vrijeme i prisiljeni su da to obavljaju tijekom cijelog dana, dakle ne mogu svakoj obitelji udovoljiti da dođu u neko za tu obitelj najprikladnije vrijeme. Nažalost, svećenici se pritom ne zadržavaju dugo u pojedinoj obitelji, pa se ima dojam da to obavljaju dosta užurbano. Katkada ih se optužuje kao da dolaze tek da nešto kratko obave i da pokupe darovani novac u toj prigodi i žele sve to skupa što prije svršiti. Svakako ne može se izbjeći niti takvom dojmu, budući da je svima poznato kako se računa da vjernici tom prigodom dadnu stanoviti godišnji dar za službenike svoje župe odnosno crkve. I najgore je ako se sve to svede onda na određeni materijalni interes odnosno muku. Naime, upravo zbog toga vjernici su katkada na muci jer u novčanoj krizi u kojoj živimo nije svatko u mogućnosti darovati svećeniku pristojnu svotu. Može se dogoditi i slučaj da netko namjerno nije kod kuće kako ne bi morao dati taj doprinos.
Sigurno, nije ljudima lako. Ali govorim, vjerujem, u ime mnogih svećenika, da dolaze u obitelji svojih župljana najprije da im donesu blagoslov i da će spremno i rado doći u svaku kuću koja to s vjerom prima, bez obzira na novac. Konačno, blagoslov se uvijek dijeli badava, jer je to duhovni dar, a novac je pristojna vjernička osjetljivost na potrebe svojih službenika.
