Prolaze godine od smrti kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa. Sve vjernike je obradovala vijest da će biti pokrenut postupak za njegovu beatifikaciju. Taj je postupak zahtjevan. Ustanovljuje se crkveno sudište za provjeravanje života i kreposti blagopokojnog kardinala. Pozivaju se vjernici da dadnu svoja svjedočanstva o našem blagopokojnom kardinalu kojega se od tog časa kad se pokrene proces može nazivati naslovom “Sluga Božji”. Nakon temeljitog ispitivanja i kad sve to pozitivno prođe na tom “sudištu”, onda se svi materijali prevode i šalju u Rim kongregaciji za svece. Kad oni to pregledaju i potvrde te tzv. “Propozicije”, onda se takav kandidat za beatifikaciju naziva “Časni sluga Božji”.
Potom se čeka da se dokaže neko čudesno ozdravljenje ili drugi čudesni događaj koji je povezan s molitvom i zagovorom takvog Sluge Božjega i tada papa može odobriti da se proglasi blaženim. Prije je samo proglašenje blaženim papa najčešće pridržavao sebi, međutim u novije vrijeme to se može dogoditi i na lokalnoj razini bez papina sudjelovanja na takvoj svečanosti. Redovito se spominje da je potrebno neko čudo. I u tome je crkveno sudište zahtjevno i strogo. Mnogi tzv. sluge Božji čekaju godinama, neki i stoljećima da se u tom pogledu nešto dogodi i da stvar može pravno krenuti svome cilju.
U slučaju blagopokojnog kardinala Franje Kuharića neki svjedoče kako već imaju pozitivnih rezultata vezanih uz molitvu za njegov zagovor. To će se morati pomno ispitati. Međutim, mnogo je važniji u svakom pogledu tzv. vox populi, tj. glas naroda. Vjernici u svojem neposrednom vjerskom osjećanju na svoj način otkriju sveca. U slučaju blaženog pape Ivana Pavla II. već se kod sprovoda moglo vidjeti više velikih plakata među vjernicima s porukom “Santo subito”, što znači da vjernici osjećaju da je on bio svet i da daju poruku nadležnim crkvenim tijelima da što prije pokrenu postupak u tom smjeru. To je na neki način “glas naroda” koji puno znači u ovakvim slučajevima.
To se očito prepoznalo i u primjeru blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, jer od časa kad je u zagrebačku katedralu uneseno njegovo mrtvo tijelo i kad je on tamo i pokopan vjernici su danomice dolazili i hodočastili na njegov grob i molili njegov zagovor. To je očit “glas naroda” koji time pokazuje ne samo svoje štovanje nego postaje znakom Crkvi da se pokrene proces beatifikacije. Njegov je grob u prostoru iza glavnog oltara u blizini sarkofaga bl. Alojzija Stepinca.
Ono što se neposredno moglo primijetiti od časa kad je ondje pokopan, to je činjenica da su vjernici sada hodočastili i molili ne samo uz sarkofag bl. Alojzija nego i uz grob kardinala Kuharića. Time pokazuju kako uspomena na njega živi i kako vjeruju da je on Božji ugodnik, a to onda znači kako može kod Boga za njih zagovarati. I to je onda vjernički glas za njegovu beatifikaciju, to se onda zove “glas naroda” koji pokazuje ispravnost i svrsishodnost takvog procesa. To onda ne može nikada biti neki marketinški potez Crkve, nego pravedni i pastoralni potez.
