Papa Ivan Pavao II. nas Hrvate je višestruko zadužio i pokazao je mnogim potezima kako smo mu na srcu. Sveta je Stolica prva (dva dana prije drugih država Evropske unije) 13. siječnja 1992. priznala samostalnu državu Hrvatsku. Kao papa on je tri puta pohodio našu domovinu (1994., 1998. i 2003. godine) a potom je još dva puta bio među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. To je sigurno velika milost u odnosu na to da smo relativno mali narod, i mala država. A moglo se osjetiti da je dolazio sa srcem a uvijek nas je obogatio hrabrim porukama u teškim vremenima. Nama Hrvatima darovao je kanonizacijom dva sveca (sv. Leopold Mandić i sv. Marko Križevčanin) i tri blaženika (bl. Alojzije Stepinac, bl. Marija Propetog Petković i bl. Ivan Merc). Bio je čovjek koji je poznavao mnoge jezike, pa je tako i znao i hrvatski i uvijek nam se obraćao na našem jeziku kad je propovijedao i govorio svoje poruke.
Sav svijet ga poštuje. To je prvi papa koji nije Talijan nakon više stoljeća kako su Talijani bili na vrhu Crkve. To je prvi papa iz jednog slavenskog naroda. On je relativno mlad postao papom (imao je tek 58 godina) i ostao je papom nepunih 27 godina. To je jedan od najduljih pontifikata. Promicao je mir. Ne bez njegove inicijative nastaju promjene u Poljskoj, ruši se berlinski zid, ruši se sistem komunizma i nastaju nove demokratske slobodne zemlje posebno unutar velikog tzv. komunističkog bloka. Proputovao je svijet i preko stotinu je puta bio izvan Italije kao papa u pastirskim pohodima brojnim zemljama na svim kontinentima. U tom hodu svijetom treće putovanje u Hrvatsku bilo je među posljednjima i stoto po redu u kronici njegovih pastirskih pohoda. Gradio je mir. Trudio se iskreno oko ekumenizma kako bi se uspostavili iskreniji i topliji odnosi među kršćanskim vjerskim zajednicama. Bio je i most između svih drugih religija. Poznata je njegova inicijativa susreta na jedan molitveni dan predstavnika brojnih svjetskih religija u Asizu, 27. listopada 1986. Taj se datum u tom smislu i danas komemorira pod poznatim nazivom «duh Asiza». Preživio je i atentat gdje je bio teško ranjen i oprostio je u zatvoru svom atentatoru s kojim se tamo susreo.
Htio je da Europa ostane kontinent koji ima svoje kršćanske korijene, da u europskom ustavu bude spomenut i Bog, ali ga u tome nisu poslušali. Poticao je i nas Hrvate da obogatimo Europsku uniju svojom kulturom, a nadasve svojom katoličkom vjernošću. U našoj domovini već je na mnogim mjestima podignut spomenik tom velikom prijatelju Hrvata i vjerniku hrabre svetosti. A više gradova je svojim ulicama i trgovima nadjenule ime po Ivanu Pavlu II.
Ne bismo smjeli zaboraviti taj svijetli lik. On je i Crkvu uveo hrabro u treće tisućljeće. Mi vjernici vjerujemo da nas kao Božji ugodnik i priznati svetac sada i dalje kod Boga zagovara, a treba nam zagovor neba u mnogim našim mukama koje u ovim vremenima nesigurnosti i krize proživljavamo. Sveti Ivane Pavle, moli za nas!
(Fra Zvjezdan Linić bio je dugogodišnji kolumnist “Večernjeg lista” i ovo je jedna iz niza njegovih kolumni.)