Pokojni papa Franjo, kojega su u subotu ispratili i skromnici i moćnici, pozivao je da ne čekamo da nam ljudi dođu, nego da idemo k njima, na periferije, na rubove. No gdje su te periferije zapravo?
Papa Franjo (1936. – 2025.), potomak talijanskih emigranata iz Pijemonta, rođen je u pučkoj četvrti Flores u Buenos Airesu. Cijeloga života u Argentini susretao se sa siromaštvom koje je u Europi i ostatku „razvijenoga“ svijeta u pravilu ipak endemsko; s ljudima koji žive u slamovima, gdje kriminal cvate i dileri prijete, uz „cartonerose“ – nezaposlene ljude žive od prikupljanja otpada. U Argentini je stoga i razvijen „curas villeros“, pokret svećenika koji žive u tim četvrtima i nastoje biti pastiri osobama koje ondje žive, pomažući im na razne načine. Program Jorgea Marija Bergoglija bio je jednostavno to: Crkva treba biti blizu onima „na rubovima“, otvorena svima a posebno njima, pokazati im prijateljsko milosrđe, liječiti rane.
Periferije na koje je mislio doslovno su prostori materijalnog siromaštva iz kojega proizlaze razni problemi, obiteljski i moralni. Istina, i u središtima europskih gradova postoji nevidljiva periferija toga tipa; romska naselja na rubovima grada, potleušice u kojima tko zna tko živi, bolesni bez ikoga svoga, beskućnici, migranti i ovisnici po okretištima i kolodvorima, siromašni starci i „čudaci“ samci po centru koji kopaju po smeću, samohrani roditelji…Poći k njima poziv je svakoga kršćanina jer „što učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste“, kaže Isus. Udruga Savao i udruga Job samo su neki od primjera takve Crkve, „siromašne i za siromašne“.
Međutim, tih je kudikamo manje od situiranih i materijalno dobro potkoženih, koje Bog i/ili Crkva ne zanimaju, barem dok ne zagusti.
Sunčane naočale i slušalice koje metroseksualci i lifestyle-dame iz središta grada, u kojemu živim, stave u uši i preko očiju, podcrtavaju koliko su u svom filmu, koliko su odvojeni od vanjskoga svijeta, koliko žele da se nitko ne miješa u njihov život i koliko su zadovoljni što interakcija s vanjskim svijetom može biti svedena na najmanju mjeru. Oni žive po svome jer vjeruju uglavnom u slobodu bez granica i novac bez žaljenja.
Kamikaze na biciklima i motorima s dostava-paketima pokazuju da čovjek koji ima novca čak ne mora ni izići iz kuće kupiti hranu i potrepštine. S druge strane, tu je i medijsko-intelektualni establišment čiji je stav da Bog mora biti mrtav kako bi se čovjek mogao emancipirati od grijeha, od krivnje, od ovisnosti o Ocu, od institucija i autoriteta, i biti neovisan, makar traumatiziran. (Trauma i žrtvoslovlje kapitali su od kojih kulturni establišment živi). U najboljem slučaju, možemo tolerirati nekog slabog i bezličnog boga, koji će biti pri ruci, ali ništa neće zahtijevati. Takvim je „periferijama“ crkva-zgrada i crkva-zajednica otvorena, no oni će posegnuti za nekom njezinom „uslugom“ (ako uopće) kada dođe vrijeme za tradicionalno primanje sakramenata ili u trenutku životne krize, budući da je doživljavaju (u najboljem slučaju) kao javni servis ili dobrotvornu organizaciju. Postoje i oni koji Crkvu potpuno ignoriraju ili je čak smatraju „narodnim neprijateljem“ kojeg se trude uništiti ili zatvoriti u sakristiju. Trebamo izaći iz svoje sigurnosti i poći i takvima, govorio je papa Franjo. No što to točno znači? I kako to učiniti?
John Hellman, pišući biografiju Simone Weil, zapisao je da se jednom dogodio susret dviju Simona, perjanica lijeve misli; Simone de Beauvoir i Simone Weil. Beauvoir je istaknula kako nije poenta u tome da se ljude nahrani, nego da im se dade smisao života, na što je Weil bijesno uzvratila: „Vidi se da nikada niste bili gladni!“ Taj štiklec ilustrira nas, današnje; gadno je biti gladan, no sit čovjek, koji je riješio sve svoje materijalne probleme, uzalud pokušava ispuniti prazninu bez smisla, bez Boga. Kako takvima biti most do Gospodina, to je pitanje.
Ljubav je ključna poluga gradnje mostova, ali nije dovoljna. Potrebna je i istina. Uz milosrđe, potrebna je i pravednost. To jasno pokazuju statistike; crkve koje se odriču Biblije, evanđeoskoga morala i bogoslužja, najbrže propadaju jer nemaju što ponuditi ispražnjenom svijetu. Reći „ja te ne osuđujem, što god da činiš, u redu je“, zvuči dobro, ali nije Isusovo „ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više“ koje liječi.
Otvoriti vrata Crkve a da ne nastane propuh i ne polomi i vrata i prozore, poći na periferije a ne utopiti se i sam u blatnim jarcima koji ondje zijevaju, to je cilj. To je papa Franjo nastojao. Koliko je u tome uspio, pokazat će vrijeme.
Jedno je sigurno; mi, koji se barem prigodno smatramo kršćanima, živimo u bogozaboravu. Ja se moram obratiti. (Post)kršćanski Zapad treba reevangelizaciju. Periferije su oko nas, mi smo periferija.
Bili bogati ili siromašni, ljudi pate. Treba ih razumjeti i pružiti im ruku, no to je tek početak. “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“. Treba izreći tu moćnu riječ, i to tako da je drugi razumije. Grijeh postoji, no postoji i opraštač i liječnik – Isus Krist. Dovesti grešnika do Liječnika, a da pritom ne umre od šoka, nagovoriti ga da ode k Liječniku… e to je posao. Biti platno na kojem treperava Ljepota može zaiskriti u mračnoj praznini. To je valjda taj posao s rubovima, s periferijom.
