Zima je. Ona prava zima, koja ne dolazi bučno, nego tiho. Hladnoća koja se ne nameće, nego se polako uvlači – u zidove, u podove, u hodnike, u dušu. Stojim na šalteru u pošti i čekam svoj red. Slušam razgovor dviju službenica: “Jesi li vidjela tu današnju mladež? Ostavila svjetlo iza sebe, vrata otvorena…”
U njihovim riječima nema ljutnje. Samo umor. Samo čuđenje. Ne mogu, a da ne dodam: “Nemojte misliti da je to samo kod vas. Tako je posvuda. Nemojte misliti da je drukčije ni ondje gdje bismo možda očekivali više reda i odgovornosti.”
Došla je generacija kojoj je svejedno. Prozor se otvori kad je vani najhladnije i – ostane otvoren. Ne dvije ili tri minute, koliko je potrebno da se soba ispuni svježim zrakom, nego sat vremena. Grijanje radi, radijatori šušte, svjetla su uključena, a nikoga nema. Kad se čovjek vrati, mora početi ispočetka.
A netko mora platiti tu toplinu. Netko mora zaraditi novac za struju i grijanje. Netko mora nositi teret računa na kraju mjeseca.
Lekcija koju nisam štedio
Sjećam se svojih godina u Zagrebu, dok sam bio učitelj studentima. Koliko sam se puta zbog otvorenih prozora usred zime morao boriti s mentalitetom koji nije razumio jednostavnu stvar: ono što je zajedničko nije ničije – nego svačije. Govorio sam im: “Prođite tramvajem kroz grad. Pogledajte kuće, stanove, zgrade. Ako igdje nađete širom otvoren prozor usred zime, dođite i recite mi. Siguran sam da to nećete nigdje vidjeti – osim ondje gdje se ne misli o posljedicama.”
Neki su mi to zamjerali. I danas mi neki zamjeraju. Ali istina ostaje ista: problem nije u prozorima. Problem je u mentalitetu. U navici da se uzima, a ne daje. Da se troši, a ne misli. Da se koristi, a ne zahvaljuje.
Sjetim se tada i svoga misijskog života u Hamburgu. Znao sam putovati i po stotinu kilometara da bih stigao do obitelji, u blagoslov, prikupljajući sredstva kako bi mladi imali za studij i život. A onda vidim takvu nonšalantnost i ne mogu se ne zapitati: gdje smo izgubili osjećaj odgovornosti?
Gvardijan koji je skinuo vrata
I tada se sjetim jednoga gvardijana u Bosni, u jednom samostanu. Jednoga dana puknuo mu je film. Skinuo je vrata sa šarki i naslonio ih uz zid. “Neka svatko prolazi kako hoće”, rekao je.
Tek tada su neki primijetili: “Jeste li vidjeli? Vrata stoje ovako… ne mogu se zatvoriti.” A on je mirno odgovorio: “Pa ionako su uvijek stajala otvorena. Nama vrata očito ni ne trebaju.”
Tek tada je nekima došlo u glavu. Čudno je kako čovjek primijeti vrata tek onda kad ih više nema.
„Ja sam vrata“
U Evanđelju Isus kaže: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ (Iv 10,9) Krist ne kaže: „Ja sam jedan od putova.“ On kaže: Ja sam vrata. Vrata koja štite. Vrata koja vode. Vrata koja daju smisao.
A mi? Mi ostavljamo vrata otvorena. Otvaramo sve – i ništa ne čuvamo. Otvaramo prozore – a ne znamo zatvoriti srce pred hladnoćom ravnodušnosti. Palimo svjetla, a gasimo zahvalnost. Gradimo kuće, a zaboravljamo dom.
Živimo u vremenu u kojem su vrata naših soba otvorena, a vrata naših savjesti zatvorena. U kojem je sve dopušteno, a malo toga sveto. U kojem svi prolaze, ali nitko ne preuzima odgovornost.
Proročko pitanje
Možda nam ne trebaju nova vrata od drva i željeza. Možda nama trebaju nova vrata u savjesti.
Jer Krist je rekao: „Ja sam vrata.“ A vrata koja se ne zatvaraju kad treba postaju znak da smo izgubili osjećaj za granicu između dobra i nemara, između odgovornosti i ravnodušnosti, između svetoga i potrošnoga.
Naš Učitelj Isus ne stoji samo na vratima naših crkava. On stoji na vratima naših soba, naših zajednica, naših odnosa, naših savjesti. I kuca.
Ali mi smo navikli na otvorena vrata – ne na odgovornost. Navikli smo na toplinu, ali ne na cijenu topline. Navikli smo na svjetlo, ali ne na zahvalnost za svjetlo. Navikli smo na dom, ali ne na brigu za dom.
Jer dom ne propada uvijek od velikih oluja. Dom često propada od malih nemara. Ne ruše ga potresi, nego sitne pukotine. Ne razaraju ga neprijatelji izvana, nego hladnoća iznutra.
I zato je možda najveće pitanje našega vremena ovo: znamo li još zatvarati vrata? Znamo li čuvati ono što nam je povjereno? Znamo li živjeti kao da ono što imamo nije „ničije“, nego dar? Jer ako vrata ostanu otvorena – hladnoća neće pitati smije li ući.
Ući će. Tiho. Uporno. Bez pitanja. A kad se jednoga dana probudimo i shvatimo da je sve postalo hladno, možda ćemo se sjetiti Kristovih riječi – prekasno: „Ja sam vrata.“
I tada ćemo razumjeti: nije nestala toplina. Mi smo je polako puštali da ode.
