Dok u našim crkvama gori prva adventska svijeća, na valovima Hrvatskoga katoličkog radija u ovoj će se noći od ponedjeljka upaliti još jedno svjetlo – ono koje već gotovo pet stotina emisija traži put do duša koje vole rock, metal i glasnu glazbu, ali još više – tišinu pred Bogom.
U 469. emisiji „Oni rokaju za Gospodina“, prvoj adventskoj ove liturgijske godine, tema je jednostavna i snažna: „Svjetlo u tami“. U vremenu kad se, umjesto tišine srca, nude milijuni svjetlećih ekrana, emisija želi podsjetiti na Isusovu riječ s početka došašća: „Bdijte… jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ (Mt 24,37–44)
Ovaj „bdijte“ neće biti izgovoren s propovjedaonice, nego iz studija – uz božićne rock i metal pjesme, uz svjedočanstva obraćenih glazbenika i sjećanje na jednog tihog, ali velikog dominikanca: patra Miju Horvata.
Advent: vrijeme tišine, a ne samo lampica
Prva nedjelja došašća uvijek nas vraća na temeljno pitanje: „Tko ili što upravlja mojom pažnjom?“ Svijet nudi svjetla izloga, reklame i blještave „evente“, ali liturgija nam stavlja pred oči drugu sliku: proroka Izaiju koji govori o vremenu kad će ljudi „mačeve prekovati u plugove“ (Iz 2,4) – kad će oružje postati alat života, a tama se pretvoriti u svjetlo.
Noćašnja emisija kršćanskog rocka gleda upravo iz te perspektive na našu stvarnost:
· na unutarnje mačeve – ne-praštanja, ogorčenosti, zavisti, bijega u ekrane;
· i na plug Božje milosti – kojim Bog preorava našu nutrinu da bi u njoj niknulo nešto novo.
U uvodnom bloku emisije slušatelji će biti pozvani na šutnju prije Svjetla – na onu šutnju koju i rock glazbenici dobro poznaju: trenutak kada buka utihne i čovjek napokon čuje sebe, a još važnije – čuje Boga.
Rock numere kao prva molitva
Iako nosi „težak“ glazbeni naziv, emisija će ove adventske noći namjerno biti ispunjena malo tišim tonovima. Ne da uspava duše, nego da im da prostora da progovore. Kroz pjesme će se provući jedna nit: Bog dolazi u konkretnu tamu našega života, a ne u idealnu, „ispeglanu“ verziju nas samih.
Poseban naglasak bit će na novom božićnom albumu kršćanskog metal benda STRYPER – „The Greatest Gift of All“. Njihove nove pjesme („Still the Light“, „Heaven Came (On Christmas Day)“, „Reason for the Season“, „The Greatest Gift of All“, „On This Holy Night“, „Silent Night“…) postat će glazbena meditacija o središtu došašća:
· da Nebo dolazi na zemlju,
· da je Krist razlog ove sezone, a ne reklame i rasprodaje,
· da je najveći dar zapravo Osoba – Isus Krist, a ne stvar.
Stryperov „metalni Božić“ u ovoj emisiji neće biti egzotika, nego priznanje da Evanđelje dopire i do onih koji vole „tešku“ glazbu, ali ne žele ostati u tami.
Svjedočanstva obraćenih glazbenika: „Bog me tražio“
Drugi blok emisije povezat će Božju riječ i rock svjedočanstva. Sveti Pavao govori: „Vrijeme je već da se oda sna prenemo… Odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.“ (Rim 13,11–12)
Taj će se poziv čitati u svjetlu životnih priča glazbenika koji su prošli kroz mrak:
· Brian „Head“ Welch (Korn) – koji je, usred ovisnosti i raspadnutog očinstva, u jednoj crkvenoj klupi izgovorio jednostavnu molitvu: „Bože, ako postojiš – uzmi me. Spasi me od mene samoga.“
· Alice Cooper, kralj shock-rocka – koji je priznao da je njegova mračna poza bila samo šminka, a prava tama živjela je iznutra, u alkoholu i slomljenom braku.
· Dave Mustaine, Peter Baltes, Nicko McBrain i drugi – koji su doživjeli da ih Bog traži upravo tamo gdje su mislili da je On najudaljeniji: na turnejama, u hotelskim sobama, na rubu umora i praznine.
Njihove priče pokazuju da došašće nije rezervirano za „savršene vjernike“, nego za one koji imaju hrabrosti priznati: „Ne ide. Treba mi Svjetlo.“
Pater Mijo Horvat OP – dobri duh Rijeke i prijatelj glazbenika
Ova adventska emisija ima i jednu posebnu dimenziju zahvalnosti. Točno je dvadeset godina otkako je 1. prosinca 2005. u Dubrovniku preminuo pater Mijo Horvat, dominikanac koji je obilježio živote generacija mladih, studenata i glazbenika u Rijeci i šire.
In memoriam – Mijo Horvat (8. prosinca 2005.)
Bio je – kako ga mnogi pamte – „dobri duh Rijeke“, čovjek koji je gasio tamu i palio svjetlo u dušama. Njegova soba u dominikanskom samostanu svetog Jeronima nikada nije bila „službeni ured“, nego sklonište:
· za one koji su se tražili,
· za glazbenike s prvim demo snimkama i velikim pitanjima,
· za mlade koji su se bojali svojih rana,
· za ljude koji su noću tražili smisao, a danju snagu.
Nije pitao previše, nije osuđivao – slušao je. Bio je „svećenik otvorenih vrata i još otvorenijeg srca“, most između Crkve i rock-klubova, čovjek koji je – u vremenima sumnji prema glazbi – vidio u glazbenicima duše željne Boga, a ne „problem“.
In memoriam – Mijo Horvat (8.12.2005.)
Bio je brat glazbenika, koji je popravljajući pojačala i gitare zapravo „štimao“ duše te čovjek Taizéa – tih, molitven, skroman, s jednostavnim rečenicama koje liječe: „Nisi sam. Ne budi prestrog prema sebi. Bog te nije prestao voljeti.“ Kao i ranjeni svjedok – nije glumio savršenost, nego je upravo kroz vlastitu krhkost postajao blizak onima na rubu.
U emisiji ćete čuti i autorsku pjesmu posvećenu patru Miji – „Dobri duh Rijeke“, kao i simboličnu baladu „Light a Candle“ (Whiteheart) – poziv da, u spomen na ljude poput njega, upalimo svijeću za one koji su nam bili svjetlo.
Konkretni adventski prijedlog: pola sata tišine i jedna svijeća
U završnom dijelu emisije slušatelji će biti pozvani na jedan jednostavan, ali radikalan adventski korak: jedan dan ovoga tjedna – 30 minuta bez mobitela, bez ekrana, bez buke, samo tišina i jedna svijeća, u sobi, u crkvi pred Presvetim ili u kuhinji nakon što kuća utihne. To će biti vrijeme za jednu jednostavnu molitvu: „Evo me. Tu sam. Ne znam ni moliti, ali Ti znaš da Te trebam.“
Došašće, poručuje emisija kršćanskog rocka, ne počinje na vijencu, nego u čovjeku koji se usudi zastati i priznati da mu treba Svjetlo.
Kada i gdje slušati? Slušajte uživo na HKR-u ponedjeljak, 24. studenoga 2025., 22,30 sati. Snimka dan poslije na: pateranto.com
Emisiju uređuje i vodi p. Anto Bobaš OP iz dominikanskog samostana svetog Jeronima u Rijeci – iz iste kuće u kojoj je godinama tiho služio i pater Mijo Horvat.
Poziv čitateljima Vjerujem.hr: Ako nosite rane, ako ste umorni, ako volite rock, metal ili jednostavno tražite malo tišine u ovoj buci – pozvani ste. Uključite se u valove HKR-a, zapalite svijeću, utišajte mobitel i dopustite da se u vašoj noći zapali jedno novo Svjetlo.
Hvaljen Isus i Marija – vidimo se na valovima, u prvoj adventskoj noći.
(Photo: Pater Mijo Horvat Facebook)
In memoriam: Pater Mijo Horvat OP (1941.–2005.) – Dobri duh Rijeke, prijatelj glazbenika i čovjek koji je palio svjetlo u tami
Piše: pater Anto Bobaš, dominikanac
Dvadeset je godina otkako je 1. prosinca 2005. u Dubrovniku tiho preminuo pater Mijo Horvat OP, jedan od najnježnijih i najdiskretnijih svećenika koje je Rijeka ikada imala; tih, nenametljiv, a duboko posvećen Bogu i čovjeku.
Ovaj tekst nije samo podsjetnik na datum. Ovo je zahvala. Ovo je pogled na svećeničko srce koje je gasilo tamu i palilo svjetlo u dušama — posebno u dušama glazbenika.
Svećenik otvorenih vrata — i još otvorenijeg srca
Svi koji su poznavali patra Miju pamte jednu istinu: kod njega se nije kucalo uz dogovor. Kod njega se ulazilo.
U dominikanskom samostanu sv. Jeronima u Rijeci — u istoj onoj kući u kojoj i ja danas živim — njegova soba nikad nije bila zaključana. Bila je sklonište:
· onima koji su se tražili,
· onima koji su padali,
· onima koji su se vraćali,
· mladima koji se nisu uklapali,
· ljudima koji su se bojali pokazati rane,
· onima koji su noću tražili smisao, a danju snagu.
Nije pitao previše. Nije ispitivao. Nije osuđivao.
On je slušao.
U jednoj od uspomena stoji:
„Dovoljno je bilo vidjeti ga da bi čovjek počeo vjerovati da još ima dobrote.“
Svećenik glazbenika — brat u buci i tišini
Ako postoji jedna grupa ljudi kojoj je pater Mijo bio poseban dar, onda su to — glazbenici.
Rockeri, bubnjari, gitaristi, jazzisti, blueseri, mladi bendovi, studenti, srednjoškolci… pater Mijo ih nije gledao kao „problem“, nego kao ljude željne smisla.
U njegovoj su se sobi:
· popravljala pojačala,
· podešavale gitare,
· preslušavale demo snimke,
· dijelila kava, kruh, suza i smijeh,
· donosile prve pjesme, prve nade i prvi porazi.
Jedan glazbenik je napisao: „Prvi put sam osjetio da me netko vidi, a ne sudi — kod patera Mije.“ Drugi: „Da nije bilo njega, možda bih odustao i od glazbe i od sebe.“ Treći: „On je bio naš svećenik. Brat. Čovjek koji razumije buku duše.“
Pater Mijo je bio most između Crkve i glazbene scene, u vremenima kad su mnogi svećenici glazbu smatrali opasnošću. On ju je vidio kao put prema srcu.
Čovjek Taizéa — tišina koja liječi
Imao je poseban dar šutnje. Ne šutnje hladne ili distancirane, nego one koja liječi. Bio je „taizéovac“ u duši: jednostavan, blag, smiren, duboko molitven. Vodio je mnoge mlade u Taizé, ali još je važnije da im je Taizé donosio u srce: u tišini, u kratkim rečenicama, u prisutnosti koja grli. Njegove rečenice bile su vrlo kratke. Ponekad samo jedna. Ali su pogađale bit:
· „Nisi sam.“
· „Ne budi strog prema sebi.“
· „Bog te nije prestao voljeti.“
· „Ne boj se svjetla.“
U njegovoj blizini čovjek se prestajao bojati istine o sebi.
Ranjeni svjedok — brat koji nije glumio savršenost
Pater Mijo nikada nije bio svećenik iz kalupa. Nosio je svoje unutarnje križeve. Znao je što znači boriti se s tamom. Ali zato je mogao gasiti tuđu tminu. Ljudi su mu vjerovali jer nije glumio savršena čovjeka. Nije nosio masku. Nije se pravio „gotov“. On je jednostavno — bio.
Bio je tu i bio je čovjek koji je znao što znači pasti. I zato je znao što znači ustati. Njegova ranjivost bila je most prema drugima. Njegova tišina bila je lijek. Njegova blagost bila je snaga. U jednoj uspomeni piše: „Nije mnogo govorio, ali je svaka njegova riječ bila lijek.“
Zašto je pater Mijo i danas živ? Ne zbog knjiga. Ne zbog govora. Ne zbog monumentalnih projekata. Pater Mijo je živ po ljudima. Po glazbenicima koji su u njegovoj sobi prvi put osjetili da pripadaju. Po mladima koji su u njemu vidjeli prvu svijetlu točku nakon dugih godina tame. Po ljudima koji kažu:
· „On me vratio Bogu.“
· „Naučio me da svjetlo uvijek postoji.“
· „Bio je brat, ne autoritet.“
· „Bez njega ne bih preživio ona vremena.“
Živ je u samostanu svetog Jeronima, čiji zidovi još pamte njegov korak. Živ je u svjetlu koje je zapalio u drugima — svjetlu koje i danas gori.
Smrt u tišini — odlazak svetog čovjeka
Preminuo je tiho, kao što je i živio. Medicinska sestra zapisala je: „Kad je otišao, znali smo da odlazi netko poseban.“
Na njegov sprovod u Dubrovniku došli su ljudi iz cijele Hrvatske. Riječani su stigli u dva kombija, pjevali su pjesme iz Taizé-a, plakali i zahvaljivali. Netko je tada rekao: „Rijeka je izgubila čovjeka svjetla.“
Molitva – dvadeset godina poslije
Gospodine, primi patera Miju u svoje Vječno Svjetlo. On je mnogima bio svjetlo u noći, putokaz u magli, brat u tišini, ruka koja nije odbijala, srce koje nije sudilo. Daj mu radost u Tebi, koju je i na zemlji dijelio drugima. Amen.
Pater Mijo Horvat OP bio je svećenik koji nije trebao velike riječi da bi bio veliki čovjek. Bio je brat, prijatelj, glazbeni suputnik, tihi pastir, čovjek koji nije gasio plamen u drugima, nego ga je štitio te dominikanac koji je propovijedao i kad šuti.
U svijetu koji se brani bukom, on je birao tišinu. U svijetu koji sudi, on je birao milosrđe. U svijetu koji traži savršenstvo, on je birao čovjeka. I zato njegovo svjetlo ne gasne.
Pater Mijo, hvala Ti. Počivaj u Svjetlu Onoga kome si vjerovao.
