Piše evanđelist Luka, da su kod Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem učenici doveli magare na koje još nitko nije bio zajahao. Ne konja, nego magare; konj je i onda bio znak vlasti, i na njemu su jahali moćni i bogati.
Isus ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu. – Sama ta slika vraća mi pred oči ono nepregledno mnoštvo ljudi – muškaraca, žena i djece – koji su pratili Isusa, ili koji su tada bili izišli vidjet’ Ga.
Prvo, to su Isusovi učenici koji sad djeluju nekako odvažno i hrabro; a kako i ne bi, kad mase kliču njihovom Učitelju. – Zapravo, na neki način kliču i njima, koji Ga prate cijelo vrijeme Njegovog javnog djelovanja.
Zatim, to su svi oni koji su izašli iz znatiželje, izašli zato jer im je preko glave njihove sive svakodnevice. Željni senzacije, sad buče i podvikuju.
To su i farizeji, s čijih se licâ iščitava bijes i mržnja zbog tolikog mnoštva koje kliče nekom drugom, a ne njima i ispravnosti njihovih postupaka.
I posve negdje u pozadini, to je još onih nekol’ko rimskih vojnikâ, koji su se zatekli tu, a da ni sami ne znaju zašto! Stoje zbunjeno i u čudu; ni ne htijući oni su dio tog bučnog mnoštva, zato što moraju; naređeno im je da pripaze, da ne bi što izmaklo kontroli!
Jedini u svoj toj buci i galami, a koji ostavlja posve drukčiji dojam, jest magarac koji nosi Isusa; on ide šutke pokraj njih sviju. Od najstarijih vremenâ magarac je bio znak siromaštva, trpljenja i rada. – Točno je, da zna ponekad bit’ i tvrdoglav, a tko to od nas nije?!
Nije bez razloga sv. Franjo nazvao svoje tijelo „bratom magarcem“! – Razumio je ovaj Asiški svetac, kol’ko se toga u našem tijelu protivi svemu što je Božje i što dolazi od Boga. U narodu je ostala uzrečica: „glup k’o magarac“; time se htjelo pokazat’ da je magarac životinja običnih ljudi, radnikâ, težakâ…
Oni „veliki“, oni kojima je dobro i imaju sve, njima je život lijep – takvi ne jašu na magarcu, nego na konju; ne jašu zato, što slika svijeta izgleda posve drukčije s konja, nego li s magarca; jednako k’o što je drukčija i sa zadnjeg sjedišta Mercedesa, nego je iz pretrpanog autobusa il’ tramvaja.
I baš zato, što je magarac-životinja običnih ljudi, težakâ, radnikâ… – da ga se ove Cvjetnice sjetim makar ja, jer je moga Učitelja nosio, sjetio sam se riječi švicarskog teologa i pjesnika Kurta Martija, riječi koje idu ovako:
Kažu da se magarac stidio
što Ga je uopće nosio
stidio se ulaska u Jeruzalem
jer je nakon „hosana!“
uslijedilo „raspni Ga!“
i što je baš on –
– koji Ga je nosio kroz „hosana!“
bio početak
Njegovog „razapinjanja“
zar nije magarac stvarno „magarac“,
kad se stidi zbog takve sitnice?
– a ja „čovjek“,
koji sam vik’o
i „hosana!“ i „raspni ga!“
nemam obraza da bi’ se zastidio!
