Svatko od nas nosi u sebi glas profesora kojeg će pamtiti cijeli život. Onoga koji je vidio sve što jesmo i sve što možemo postati. I pokazao nam obzor koji sami nikada ne bismo našli.
Takvi profesori su razlog zašto danas pišemo, istražujemo, liječimo ili jednostavno znamo tko smo. A ipak, unatoč tragu koji ostavljaju, danas malo tko želi raditi u prosvjeti.
Djeca su im najbolji dio posla, kažu. Sve ostalo postalo je patnja.
Povjerenje, na kojem počiva svaki odgojno-obrazovni sustav, napuklo je na svim razinama. Roditelji su ti koji preuzimaju glavnu riječ i diktiraju tempo. Ali ne vode ih vrijednosti i zajedničko dobro, nego uski interes vlastitog djeteta. Za taj su interes spremni osporiti profesorski autoritet na svakom koraku.
Ako profesor upiše jedinicu, roditelj ne pita što se dogodilo, nego mailom šalje prigovore u maniri nezadovoljnog kupca, zahtijeva dodatni rok, komisiju ili zove inspekciju. Kad dijete markira, laže za njega i piše ispričnicu da ne dobije neopravdani sat. Svakim potezom profesorima i školi poručuje: ne vjerujem vam i ne poštujem vas. A ako roditelj ne poštuje učitelja, zašto bi dijete?
Nije se samo srozao ugled profesora, oni su sada meta. Podmuklo potkopavanje autoriteta metastaziralo je u različite oblike nasilja. Potvrdilo je to istraživanje Puls škole iz 2023. U godinu dana 93,5 posto učitelja barem se jednom susretne s neprimjerenim ponašanjem roditelja. Gotovo svaki treći učitelj doživio je nasilno ponašanje, verbalno ili fizičko. Čak 72 posto navodi neprimjereno snažan pritisak radi ocjena.
Vidimo koliko je sve naopako kad je jedini cilj školovanja prosjek 5.0 da bi se dijete pošto-poto uguralo u što bolju srednju školu ili na fakultet. Imperativ superodličnosti glavni je izvor pritiska na djecu i profesore, sustav u cjelini. U svemu tome roditelji zaboravljaju da najbolji interes djeteta nije uvijek ono što dijete želi, nego ono što će ga naučiti životno važnim lekcijama. Ljubav je ponekad dopustiti da dijete padne na ispitu, a ne pomoći mu da izbjegne posljedice. Zadaća je učiti dijete kako se nositi s neuspjehom, a ne varati sustav. Usađivati vrijednosti, pa i pod cijenu da imaš lošijeg učenika, ali boljeg čovjeka. Roditelji koji stanu na stranu profesora, zapravo, brane vlastitu djecu. Jer bez poštovanja učitelja, dijete ostaje prepušteno najopasnijem autoritetu, vlastitoj nezrelosti. Zbog podržavanja nezrelosti opet ispaštaju profesori.
Sve to ide u rok službe, a ne bi trebalo.
Država tu ne olakšava. Zatrpava sustav nebrojenim uputama, nadzorima i formalnostima. Ravnatelji su rastrgani između kolektiva, učenika, roditelja, lokalne i nacionalne vlasti. Što očekivati od ravnatelja kad im svaka instanca šalje oprečne signale? Nitko ne vidi cijelu sliku, ali svatko vuče na svoju stranu. Zbornice zbog toga postaju toksična mjesta. Zdravi kolektiv je iznimka, ostale guši stagnacija, ogorčenost i rezignacija. Plodno tlo za mentalitet “radio – ne radio, plaća ide”. I ista je za one koji rade i one koji samo odrađuju.
Entuzijasti su tu prijetnja. Kad koji uđe u sustav, brzo se razočara. Znali su da ih ne čeka ni status ni plaća, a na tako visokozarazan cinizam okoline nisu bili spremni. Dodajte u jednadžbu uglavnom nezainteresirane učenike i pokojeg drskog. Ne vide odavno smisao u učenju kad su im sva znanja svijeta doslovno na dlanu. Čemu škola kad u sekundi mogu dobiti odgovor na svako pitanje?
U eri umjetne inteligencije klasičan prijenos znanja ionako prestaje biti središnja zadaća škole. Ključna postaje odgojna dimenzija, usvajanje vrijednosti i vještina. To znači učiti dijete kako surađivati, kako rješavati probleme i sukobe. Ustrajati, koristiti mozak i razlikovati bitno od nebitnog. To ih ne mogu naučiti oni koji posao samo odrađuju. I ne mogu uopće ako su im roditelji na suprotstavljenoj strani.
Konfliktne situacije uvijek će postojati, uostalom nisu ni profesori bezgrešni i uvijek u pravu. Ali sasvim sigurno je u krivu onaj koji odmah bira frontalni sukob, odvjetnike i medije umjesto suradnje i traženje rješenja kroz razgovor.
Iako primaju pljuske na dnevnoj bazi od roditelja, djece i nezdravog kolektiva, i dalje postoje profesori koji uspijevaju držati glavu iznad kaljuže. Ulaze s osmjehom na nastavu i jedini su razlog zašto se cijeli sustav nije srušio kao kula od karata. To je svakodnevna pedagogija žrtve i nade.
U njima učiteljska služba poprima gotovo kristoliku dimenziju. Nose sav teret zajedništva, podnose nepravdu, ali daju sebe jer znaju da će plodovi rasti u tuđim životima. Misija im je daleko veća od ocjene u imeniku. Oni oblikuju čovjeka, po mogućnosti s velikim Č.
Ogroman zadatak, a sve manje spremnih da ga prihvate. Ne vide da će im donijeti status i plaću, ne vide zadovoljstvo, vide samo minuse. Zato uoči prvog dana nastave mnoge škole i dalje nemaju riješenu kadrovsku križaljku. Profesori matematike i prirodnih predmeta traže se svijećom, strukovni se predmeti gase jer predavača nema, a škole su pune nekvalificiranih zamjena. Tek sada kad ih nema, polako shvaćamo koliko je poziv učitelja važan. Oni su bili i ostali nevidljivi arhitekti društva bez kojih se urušavaju i temelji i mostovi.
Profesori zaslužuju osjećati da ih društvo cijeni i da njihove žrtve imaju smisla. Dužni smo im toliko. Jer svi znamo barem jednog koji nam je promijenio život.
