OTKAZ, MOMENTALNO! Zapanjujuća količina komentara s tom porukom preplavila je mreže nakon vijesti o “blokadi” pobačaja u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Vodstvo ustanove potvrdilo je da se radi o “organizacijskom problemu” jer se velik dio medicinskih sestara priziva na savjest i odbija sudjelovati u izdavanju tableta za medikamentozni abortus.
Konsternirani dio javnosti zatim se podijelio na dvije struje. Prva, glasnija, traži trenutne otkaze sestrama jer smatra da je sudjelovanje u pobačaju nužan dio njihova posla. Druga, nešto umjerenija, zahtijeva da bolnica pošto-poto osigura provođenje zahvata.
Obje se pozivaju na isto pravo žene da odlučuje o vlastitom tijelu, no oni koji traže otkaze u to su ime spremni dokinuti tuđe pravo na savjest. Ne smeta im ni što je to pravo upisano u Ustav, zakone, međunarodne konvencije i etičke kodekse. Svi ti dokumenti, svaki na svoj način, jamče isto načelo: Nitko ne smije biti prisiljen činiti ono što njegova savjest drži moralno zlim.
Ako žena ima pravo reći „neću roditi“, medicinska sestra imati pravo reći „neću sudjelovati“. To što su odjenule bolničku uniformu ne prisiljava ih da postanu sredstvo protiv vlastitih uvjerenja. Savjest im se javlja jer u prekidu trudnoće ne vide izbacivanje neželjene nakupine stanica nego prekid ljudskog života. Iz te perspektive, staviti abortivno sredstvo u ruku trudnice je suučesništvo u ubojstvu.
Teolozi bi rekli da im kroz savjest progovara Bog; psiholozi u tome vide najdublje sebstvo. Uvijek je to glas koji traži poslušnost istini. Kad ga čovjek sustavno ignorira, događa se ono što psihologija zove disonancija, a duhovnost grijeh: unutarnji rascjep između onoga što znaš da je ispravno i onoga što činiš. Takav rascjep ne liječi ni plaća ni priznanje, ušutkati savjest znači polako odumirati iznutra. Zbog toga se savjest ne smije gledati kao prepreka sustavu, ona je dokaz da u njemu još postoji čovjek.
Bez etičkog pluralizma koje osigurava priziv savjesti, malo bi junaka ostalo u javnom zdravstvu. Ostali bi amoralni poslušnici ili moralno neutralni koji u tom pristupu vide vrhunac profesionalizma. Potisnuli bi činjenicu da su mnoge najcrnije epizode čovječanstva počinjale rečenicom: “Samo sam radio svoj posao.”
Krenemo li otpuštati one koji su “moralno preosjetljivi”, jasno je da se ideologija stavlja ispred svake funkcionalnosti. Bolje da umre selo nego pravo na pobačaj.
Takav pristup je pucanj u vlastitu nogu. Hrvatskoj nedostaje više od četiri tisuće sestara, a svaka treća mlađa od četrdeset razmišlja o odlasku. One koje ostaju, rade dvostruke smjene, preuzimaju poslove koje bi trebali raditi liječnici, nose tuđe odgovornosti i izgaraju u sustavu koji ih tretira kao potrošnu robu. Zar je dijeljenje abortivnih pilula u svemu tome zaista najvažnija i nezaobilazna uloga medicinske sestre?
Nisu svi zagovornici slobode izbora zaglavili u takvom bezumlju. Umjereniji od države traže da, kako god zna, pomiri dva sukobljena prava. U isto vrijeme na istom mjestu, kažu, država mora osigurati i pravo na priziv savjesti i dostupnost pobačaja. Jer ako je pobačaj legalan, tvrde, on bi morao biti dostupan. Uvijek i svugdje.
Svjesni smo da legalnost pobačaja nije datost. To je politička odluka donesena u određenom povijesnom trenutku, a kao i svaka politička odluka, otvorena je neprestanom preispitivanju. Ova vlada, kao i sve prethodne, tome je nesklona, a tako će i ostati ako se ne stvori kritična masa birača koja taj zahtjev stavlja pred svoje izabrane predstavnike. Da ta masa u Hrvatskoj postoji, referendum o zabrani pobačaja odavno bi bio pokrenut. Sva istraživanja javnog mnijenja u proteklih pet godina pokazuju da se zabrani pobačaja protivi više od 70 posto građana. Zanimljiv podatak za zemlju u kojoj živi 78,97 posto katolika.
Unatoč tome, borci za prava žena ozbiljno su uznemireni. Blokadu u Petrovoj čitaju kao signal s terena da se savjest većine polako okreće prema zaštiti nerođenog života. Branit će, stoga, pobačaj kao krunu ženske borbe pod svaku cijenu, pa će u obrani pribjeći i logički neodrživom izjednačavanju legalnosti i dostupnosti. Legalnost određuje granice dopuštenog, ne obvezu izvršenja.
Zakon može dopustiti postupak, ali država nije dužna osigurati provođenje svakog elektivnog postupka uvijek i svugdje. Moralne implikacije na stranu, postoji razlika između zdravstvene potrebe i osobne odluke. Niti jedan elektivni medicinski postupak, a pobačaj jest elektivan, ne spada u kategoriju temeljne zdravstvene zaštite koja mora biti dostupna u svakoj ustanovi. Zahtijevati dostupnost je naravno dopušteno, ali se onda ne treba kriti iza prava pacijenta na nužnu zdravstvenu skrb. Ovo svjetonazorsko pitanje, osim podjela, generira nevjerojatan paradoks: država koja se bori s demografskim padom i praznim rodilištima, istom rukom dijeli tablete za abortus i naknade za novorođenčad.
Čak i najradikalnije feministice bile bi najsretnije kada nijedna žena ne bi morala odlučivati o pobačaju. To bi značilo da neželjenih trudnoća nema i da sve trudnice imaju podršku i uvjete da rode i podignu dijete. Pobačaj je legalan, ali nije dobar ni za koga. Nije u interesu žene, jer svaka ga duša plati. Nije u interesu liječnika i sestara, jer se na njihovim rukama taloži teret koji medicina ne može liječiti. Svakako nije u interesu izumirućeg društva. Zakon može nešto dopustiti, no samo savjest većine određuje što će postati norma.
