Uvrijeđenost, nekad prolazna emocija, danas je stanje nacije. Razloga za uvredu ima na svakom koraku. Thompson na Hipodromu, Cecine pjesme na hrvatskim svadbama, zastave u predstavi, pa i plavuša na plakatu. Maglovita je granica gdje prestaje osobni ukus, a počinje objektivna nepravda.
Da je riječ o globalnom fenomenu, pokazala je i naizgled obična reklama za traperice koja je eskalirala u raspravu o eugenici. Glumica Sydney Sweeney, zaštitno lice kampanje „Great jeans“ (igra riječi jeans → genes, geni), proglašena je problematičnim izborom. Njezina vitka, plavokosa pojava za neke je bila dokaz da reklama širi nacistički genetski ideal. Danas je dovoljno obući traperice i imati plave oči da bi te proglasili Hitlerovim propagandnim plakatom.
Jesmo li postali pahuljice preosjetljive na sve što nam se ne sviđa ili se povreda osjećaja počela koristiti kao političko oružje? Vjerojatno oboje vrijedi.
U vrijeđanju tuđih osjećaja malo tko je uspješan kao Oliver Frljić. Teško se prašta redatelju koji je na daskama već uprizorio Isusa kako siluje muslimanku. Predstava „Mrzim istinu“, otkazana zajedno s festivalom “Nosi se” u Benkovcu, druga je priča. Nema u njoj tako skandalozne scene, ali cilj joj je, prema riječima samog autora, srušiti hrvatski stereotip da je obitelj „sveta stvar“. Ono što je njemu umjetnička provokacija, drugima je brutalna negacija svega u što vjeruju.
Vrijeđa li to ego ili dostojanstvo, pitanje je koje treba postaviti svatko koga preplavljuju veliki osjećaji.
Uvrijeđenost je, psihološki gledano, refleks ega. To je trenutak kad osjetimo da nas je netko ponizio, ismijao ili isključio. Signal nesigurnosti ujedno postaje način da povratimo kontrolu, da drugoga obvežemo na povlačenje ili ispriku. Uvredljivost lako postaje dio identiteta. Svi poznajemo te ljude, dignu nos na svaki prigovor ili sumnju u njihovu procjenu. Svjesno ili nesvjesno, vlastitu povrijeđenost pretvaraju u alat manipulacije.
Ali uvreda je i lakmus papir koji razotkriva što zapravo branimo. Ako nas nešto razljuti zato što je okrznulo našu taštinu, tada ne branimo istinu nego vlastitu krhku sliku o sebi, vječito gladnu priznanja. Ta uvreda, ako joj se prepustimo, rađa gorčinu i osvetu. Daleko je to od evanđeoskih vrijednosti u koje se tri četvrtine naroda kune. Onaj tko zaista slijedi Put, Istinu i Život osobne uvrede podnosi stoički do samoga kraja.
No ako nas zaboli jer je poniženo nešto sveto ili samo ljudsko dostojanstvo, tada nije riječ o ranjenoj taštini nego o ranjenoj pravdi. Tada branimo ono što nadilazi nas same. Treba li jasnija uputa za postupanje?
Kad su htjeli kamenovati bludnicu, Isus staje ispred nje. Kad su trgovci obeščastili Hram, On prevrće njihove stolove i tjera ih van. Osobna uvreda podnosi se u tišini, a povreda dostojanstva ili svetinje traži djelovanje.
Branitelji u Benkovcu odlučili su djelovati. Pred njihovim očima brisalo se dostojanstvo Domovinskog rata, njihovih rana i ponosa. Ali u istom trenutku, dok su prosvjedom branili sveto, prstima su tražili kamen. Umjesto da stanu pred ženu koju doživljavaju kao krivca i puste da progovori savjest, vrijeđali su ju i pljuskali riječima. Branili su oltar, a kamenovali “bludnicu”.
To skupa ne ide. Ne brani se svetinja tako da se gazi čovjeka, ma koliko se ne slagali. A nikad se neće složiti.
Ono što njih boli, nju će dobro nasmijati. Ona će se naježiti nad crnim „ZDS“, a za njih je to geslo pod kojim su krvarili u Domovinskom ratu. Nju vrijeđa Thompsonovo stvaralaštvo, neke od njih Cecino, a mnoge ništa od navedenog. Ali povreda dostojanstva i prava nije pitanje ukusa i konotacija, nego objektivne nepravde. Tada se ustaje i ustraje.
A isplati se ustrajati.
Devet godina trebalo je da Vrhovni sud utvrdi objektivnu nepravdu, nakon što je hrvatski portal štovanje relikvija sv. Leopolda Mandića proglasio nekrofilskim orgijamama. Nije to neukusan, crni vic o smrti, pa se jedni nasmiju, a drugi zgade. Bio je to pokušaj da se ono što milijunima ljudi daje smisao i snagu prikaže kao patologija. Udar na samu ideju da svetinje uopće postoje. U devet godina pravne borbe nikome nije palo na pamet opkoliti i vrijeđati autora. Nije mu nitko ispisivao prijeteće grafite na zgradi u kojoj živi, iako bi neki i to branili slobodom izražavanja. Ali u svakoj obrani treba ostati vjeran zapovijedima ljubavi, ma koliko teške uvrede podnosili.
Kako može jedan Frljić ili Index.hr vrijeđati ili diskriminirati većinu, pitaju oni koji okreću pilu naopako pod krivom pretpostavkom da manjina ne može biti ta koja diskriminira. Ako se bilo koju skupinu, pa i vjernike ili branitelje, sustavno stigmatizira, onda je posrijedi diskriminacija, čak kad su oni dvotrećinska većina.
Kad im se kaže da ne mogu biti uvrijeđeni jer su “prejaki“ i “povlašteni”, tada glasno podsjećaju da i oni itekako imaju pravo na zaštitu. Ne svojih osjećaja, nego dostojanstva i vrijednosti. A imaju pravo i tražiti da se njihovim novcem ne financira ono što ih ponižava.
To se upravo događa u Hrvatskoj, a panično se proglašava fašizacijom društva. U strahu su velike oči, ali očito je došlo vrijeme da ponovno utvrdimo vrijednosti i granice. Ne treba strepiti. Mrak nas neće progutati dok god znamo da se osjećaji podnose, a prava brane. I da se dostojanstvo ne može braniti gaženjem drugoga.
Umjetnost tu može biti saveznik ako odluči širiti horizonte, umjesto da hrani sukobe.
