Što ti se danas jede? Naizgled normalno, svakodnevno pitanje krije svu raskoš suvremenog samougađanja. Jedemo da bismo se nagradili, smirili, pa i pokazali nešto o sebi. Hrana, nekad pitanje preživljavanja, postala je odraz identiteta, statusa, načina života i osobne filozofije. Ili paziš ili ne paziš. U oba slučaja stojiš pred zamkom.
Za one koji paze što jedu, zamka je oholost. Iluzija kontrole da vlastitom voljom krotiš tijelo u zdravije ili ljepše. Kruh svoj svagdašnji ne jedeš uopće ili ga važeš. Simbolika dara se gubi kad hrana postaje projekt, baš kao i tvoje tijelo. Kad vanjski izgled postane prioritet, u zamci si. Bit će još znakova, kao kad pomalo s prijezirom promatraš one koji se dave u hamburgerima dok ti žvačeš svoju fit salatu. Gledaš ih odozgo kako bez kontrole srljaju u samouništenje.
Zamka za one koji ne paze je neumjerenost, život bez granice između potrebe i želje. Tad jedeš da bi utišao nemir, popunio prazninu ili sam sebi omogućio malo užitka. Život bez čokoladne torte ionako nije vrijedan življenja. Višak postaje navika, a navika lako prerasta u ovisnost.
Tu su i lutalice između “pazim – ne pazim” faza, bez ikakvog trajnog rješenja koje bi ih spasilo iz začaranog kruga. Rješenje je pred nosom već tisućama godina i sve je više onih koji ga prakticiraju. Možda nisu čuli mudrost duhovnih učitelja o blagodatima posta, ali su barem poslušali biohakere.
Ti moderni asketi u Lululemon tajicama koji spavaju s pametnim prstenom i glukometrom, jutra počinju tjelovježbom i strpljivo čekaju da se otvori njihov prozor hranjenja. U tom jasno ograničenom vremenskom okviru jedu jedan do dva obroka. Hrane se i podacima, a ključni su oni koji znanstveno dokazuju da je post važno oruđe za “optimizaciju ljudskog tijela”. Kod duljih postova pokreće se proces staničnog čišćenja. Uklanjaju se oštećene stanice, regenerira se tkivo, a potencijalno se time usporava starenje. Potonje je ujedno i najveći faktor privlačnosti biohakerskom postu. A u želji da postignu dugovječnost i mladolikost, javila se mnogima neočekivana, ali ugodna nuspojava. Jasnoća uma.
Znanost ima objašnjenja.
Vodeći svjetski epigenetičar David Sinclair (Harvard) tvrdi da se u postu uklanja “metabolička buka” koju stvara glukoza. Mark Mattson (NIH, Johns Hopkins) potvrđuje da post potiče stvaranje novih moždanih stanica i poboljšava kognitivne funkcije.
Neuroznanstvenik Andrew Huberman (Stanford) objašnjava da post povećava noradrenalin i fokus, stvarajući stanje bistrine slično meditaciji. Ali što je jasnoća bez svrhe?
Velike religije oduvijek su intuitivno znale: post prazni tijelo da bi oslobodio prostor za Boga.
U judaizmu je post usmjeren prema pomirenju: Yom Kippur, najsvetiji dan židovskog kalendara, uključuje 25 sati bez hrane, pića i svega ostalog što odvlači pažnju od tišine, molitve i povratka odnosu sa Svevišnjim. Islam post smješta u središte duhovnog života, Ramazan je svakodnevna praksa svjesnosti, zahvalnosti i kontrole nad sobom. Budizam post vidi kao sredstvo za produbljenje pažnje, monasi ga koriste kao alat za svjesnost.
U usporedbi s drugima, pravila katoličkog posta daju najviše prostora za kreativna tumačenja.
Za većinu vjernika on se svodi na dvije obvezne prakse godišnje, Čistu srijedu i Veliki petak, a odrađuju ih uglavnom punog želuca i čiste savjesti. Mnogi i ne razlikuju post od nemrsa, pa dok god ne pojedeš konkretan komad mesa, možeš se “pokoravati” uz pun stol rižota od plodova mora, njoka u šugu s tartufima i nezaobilaznog bakalara.
Upute za post zvuče šturo i labavo, ali teško da Crkva, kad kaže “dva puta nešto prizalogajiti i jednom se do sitosti najesti”, misli na onu vrstu sitosti nakon koje moraš leći i raskopčati hlače.
Katolički post možda jest najmanje rigorozan, ali ima najdublje povjerenje u čovjeka. On polazi od pretpostavke da čovjek ima mjeru. Kad bi to doista znao, postio bi uoči svih velikih blagdana, kao što je nekad bio običaj. Sada posti nakon njih zbog novonastalog viška na vagi. Lakše je postiti kad je neprijatelj samo glad, a jedini cilj postati “raketa do ljeta”.
Jer duhovni post otvara neka opasnija bojišta, ona između duha i tijela, volje i navike. Ako je uspješan, padaju sve obrane. Ne jedeš, dakle ne puniš prazninu kad postane neugodna. I tu tek počinje prava borba.
Odjednom progovaraju sve druge razine bića. Na površinu izlaze neutažene čežnje, potisnuti strahovi, zatomljena nada. Glad ogoljuje dušu do onoga što stvarno traži, a to nikad nije samo hrana. Mistici su znali da kad izostane utjeha, valja ostati gladan i vjeran. Istu preporuku daje sv. Ignacije Loyolski svima koji se nađu u nemiru i tjeskobi. Tada se ne donose odluke, tada se moli i posti kako bi duša ponovno došla do jasnoće.
To je ujedno test povjerenja u viši smisao trenutne praznine, one koju tako rado zatrpavamo jer nam je teško podnositi život bez trenutne gratifikacije.
Nije cilj posta kazniti tijelo, cilj je osloboditi dušu. Svaki post iznova nas uči razlikovati što je potreba, a što navika, što je nagon, a što Poziv.
“Sve mi je dopušteno!” Ali – sve ne koristi. “Sve mi je dopušteno!” Ali – neću da mnome išta vlada. (1 Kor 6,12)
U riječima sv. Pavla sadržana je srž katoličke slobode, pa i slobode od hrane. Ako znaš biti slobodan, budi. Ako ne znaš, posti dok ne naučiš.
