500g pohlepe, 340ml moći i jedna kocka svježeg položaja. Dobro zamijesiti iza zatvorenih vrata, dodati sitno sjeckane prečace. Glatko tijesto vratiti u instituciju i dobro pokriti šutnjom… Pustiti da raste dok ne udvostruči politički kapital. Peče se u medijskom mraku, na 180 okretaja glave. Kada zamiriše, narezati na provizije koje ste prethodno utvrdili na parkiralištu. Poslužiti u žutoj kuverti. Plave su klišej.
“Svi to rade”, tješi poslužitelj ono malo savjesti što mu je ostalo. Samo nisu “svi” glavni državni inspektor.
Kad tijesto korupcije nabuja u instituciji koja bi trebala nadzirati da se zakoni i propisi zaista provode, čini se da za crno tržište duša lijeka nema. Tko je tu bez grijeha nek baci kuvertu prvi. I onaj što je podmazao šalterušu da brže dođe na red i onaj koji je diskretno stavio 100 eura uz vozačku prije nego je stigao napuhati svoje promile.
Sitni grijesi uzgojeni u tišini postali su masovna praksa. Snalažljivost je uvijek bila na cijeni, pa umjesto zakona, poštujemo veze. I ne vidimo problem u svom načinu života, ali ljutimo se jer su nam institucije kvarne.
Korupcija nije nastala u vrhu. Ona se tamo samo preselila kad je vidjela da joj je na dnu dobro.
U svojoj srži, ona je samo uzdizanje vlastitog probitka iznad tuđeg prava. I uvijek je licemjerna, jer sebi dopuštamo ono što bismo drugome zamjerili.
Skrivamo se iza narativa da smo primorani, dok smo duboko u sebi zapravo uvjereni da zaslužujemo više i brže od drugih. Nijanse ipak postoje. Mali čovjek daje mito jer se boji nepravde. “Veliki” čovjek uzima mito jer je uvjeren da je iznad pravde. Prvi podmićuje da bi preživio, drugi da bi vladao. Mehanizam je uvijek isti: ja iznad tebe, preko reda.
Naravno, nemjerljivo je veća težina kvara kada mito i korupcija postanu model upravljanja.
Nezakonitog uzimanje novca u ovom slučaju sustavno poništava ono zbog čega institucije postoje, da ista pravila vrijede jednako za sve. I ne strada tu samo proračun. Stradat će i okoliš, pa i zdravlje ljudi, kao u primjeru nelegalnog zbrinjavanja otpada. Ali više od svega strada povjerenje u državu kao zajednički projekt. Građani više ne vjeruju da vrijedi poštovati propise, jer vide da najbolje prolaze oni koji ih najviše krše. Nema veće budale od poštenog čovjeka. Sustav u kojem su takve budale iznimka urušava se iznutra. Prvo nestaje osjećaj sigurnosti, zatim nestaje optimizam, a na kraju nestaju ljudi. Odlaze u potrazi za društvom u kojem pravila vrijede.
Iz biblijske perspektive stvar je još puno teža. Osim što je izdaja javnog interesa i naroda kojem služiš, korupcija je i izdaja Boga koji ti je povjerio odgovornost. Mito, pisano je, zasljepljuje oči mudraca i izvrće riječi pravednika. Kad se koristi položaj da bi se bližnjemu otežalo, a izabranima olakšalo, vodi pohlepa, a ne Bog. U Starom su zavjetu najveći grešnici oni koji su imali moć nad drugima i krivotvorili pravdu. Ali nije ni na njima najveći teret grijeha.
Propast ne počinje u narodu, nego u hramu. Ondje gdje je trebala biti istina ušla je trgovina. Zato nas i više od državne korupcije mora boljeti crkvena.
Jedan od najrazornijih skandala razotkrio je njezine razmjere. Giovanni Angelo Becciu, nekoć drugi čovjek u vatikanskom državnom tajništvu i kardinal nevjerojatne moći, 2023. osuđen je za gospodarski kriminal u Vatikanu, povezan s kupnjom luksuzne nekretnine u Londonu. Crkvenim sredstvima potrošene su stotine milijuna eura pod sumnjivim uvjetima. Državni inspektor s bijednih 120 tisuća pokraj njega izgleda kao šibicar.
Prema optužnici, sredstva koja su trebala biti usmjerena u misije ili siromašnima, čudnim su putevima skrenula u privatne poslove, provizije i luksuz. Novac je kružio između povezanih firmi, transplantiran u sumnjive transfere. Da bar je to osamljen slučaj! U aferi poznatoj kao Vatileaks, procurili su dokumenti koji svjedoče o pogodovanjima, tajnim ugovorima i zlouporabi crkvenih sredstava. Od restauracije crkvenog blaga, preko zapošljavanja do sumnjivih projektnih aktivnosti. Poslovi su bili najmutniji tamo gdje je živa voda trebala biti najbistrija. Uslijedila je lavina istraga koja je unijela nemir u same temelje institucije. Na površinu je isplivao nemali broj onih koji su se skrivali iza biblijskih metafora, dok su u liturgijskim sjenama tražili vlastiti interes. I kao što građanin korumpirane države nakon tridesete afere u nizu poželi spakirati kofere, tako će se i u vjernom stadu naći oni koji zbog korupcije okreću leđa Crkvi. Samo gdje će odseliti, osim u potpuno beznađe?
Krug se tu zatvara. Razočarani prihvaćamo našu “skupi pare, zovi čovika“ stvarnost, pa ćemo i mi malo. Iako znamo da svaka mala korupcija u nama gasi glas savjesti, navikava nas na kompromis i ublažava osjećaj težine grijeha. U toj stvarnosti pravda više nije apsolutna, može se o njoj pregovarati. Zato je naša ljutnja na sustav dok Uskok hapsi pomalo licemjerna. Sistemska korupcija plod je svih tih naših malih koraka. Možda su nas institucije razočarale, ali ni blizu koliko sami sebe možemo razočarati.
Korupcija, i naša mala i tuđa velika, u konačnici je protuevanđelje. Ono nam poručuje da ljubiti nije dovoljno i da nam ljudi nisu bližnji. Dijelimo ih na korisne i na prepreke. Tko to usvoji, gubi dušu brže nego što novčanice mijenjaju ruke.
