Ljubav traje cijelo desetljeće. Dijele krevet, planove, račune, kućne ljubimce. I rezignirano kolutaju očima na pitanje “Kad ćete se oženiti?” Nepristojno pitanje, nemaju se kome pravdati… osim sebi.
Upoznali su se premladi, a tada se nije činilo razumnim obvezati. Tijekom studija bilo je prerano, a potom se čekao posao, stabilnost, stan. Kada bi se i razmišljalo o svadbi, novac je uvijek bio problem. Zašto trošiti desetke tisuća eura na jedan dan?
Drugi će reći da je brak nepotrebna, zastarjela institucija. Odrasli su s lošim slikama braka. Djeca razvoda teško će povjerovati da brak može biti nešto trajno. Ne žele biti još jedan razvod u statistici.
Tu su i oni s roditeljima koji ostaju zajedno, ali duboko nesretni. Šutnje za stolom, zatvorena vrata odvojenih soba. U njihovim glavama, brak je kraj bliskosti. Zašto potpisom i obredom uništiti vezu koja očito funkcionira ovako?
Neki odbijaju brak iz čvrstih uvjerenja. Ljubav, kažu, treba biti slobodna. Ne treba joj zakon, niti potvrda Crkve. Smatraju da istinska privrženost ne proizlazi iz ugovora, nego iz svakodnevne odluke da ostaneš uz osobu koju voliš. Ne žele se voljeti zato što moraju, nego zato što žele.
Možda uspiju. Većinu će ipak svakodnevica iscrpiti. Kad otplešu do kraja ljubavi, reći će samo: “Nije išlo”.
Istina je ta da će teško išta igdje ići bez odluke i odgovornosti. Ni u braku, a kamo li izvan njega.
Svaka veza ima svoj prirodni ritam sazrijevanja. U prvim mjesecima sasvim je razumljivo reći: “Vidjet ćemo kamo nas ovo vodi”. Tada se još otkrivate, usklađujete, oblikujete odnos. No kako godine prolaze, prostor za „vidjet ćemo“ prirodno se sužava.
Nakon tri, četiri godine, ruku na srce, sve ste već vidjeli, no odluka možda i dalje izostaje. Ne znati što želiš ne čini te zlom osobom. Ali ostajati u odnosu iz inercije, znajući da imate različita očekivanja neodgovorno je za oboje.
Kod mnogih muškaraca koji odgađaju brak, razlog je često unutarnji osjećaj nespremnosti za tu ulogu. Taj otpor rijetko je svjestan. U pozadini je strah da će se brak shvatiti kao gubitak autonomije ili kao konačno odricanje od mladenačkog identiteta. No samo odnos koji traži punu prisutnost i odluku omogućuje rast. Ne ograničava identitet, već ga produbljuje i usmjerava prema zrelijoj verziji sebe.
Ne donese li se odluka na vrijeme, odnos ostaje u emocionalnom limbu. Ni slobodni, ni vezani. Iako svakodnevica djeluje skladno, u emocionalnom tkivu počinje tinjati osjećaj nedostatnosti, nesigurnosti, ponekad čak i sram.
Razorno za onu koja čeka. Da, ona želi brak. Šuti o tome, ili ponekad spomene. Nada se, nastavlja se davati i opravdavati ga. I skriva od same sebe da želi biti izabrana do kraja.
S vremenom sve manje vjeruje da je vrijedna biti voljena bez zadrške, a sve teže prihvaća nedorečenost odnosa. Neizrečene zamjerke iscrpljuju nutrinu. Povezanost možda ostaje, ali osjećaj pripadnosti izostaje.
Ljubav umire u sitnicama. U šutnjama koje više nisu nježne, u pogledima koji izbjegavaju istinu. I kada konačno dođe trenutak za izbor, odnos je već mrtav. Postoji izvana, ali iznutra se više nema što izabrati.
Da bi opstala, ljubav treba odluku. Odluku da ćeš nadići svoje strahove, rane, nesigurnosti i sebičnosti. U dobru i u zlu, jer ljubav koja se ne suočava sa zlom nije stvarna. Ne odlučuješ se za osobu s kojom nećeš imati problema, odlučuješ se za osobu s kojom ćeš zajedno rješavati probleme.
Zato se takva odluka obznanjuje pred svjedocima. To su ljudi koji će vas podsjećati što ste izabrali i za što se vrijedi boriti se. To je vaša sigurnosna mreža, jer nitko nije dovoljno jak da sam iznese sve uspone i padove odnosa.
Brak traži predanost, usklađivanje, dugoročnu odgovornost, ali istodobno donosi osjećaj stabilnosti koji oslobađa. U njemu se gradi unutarnji mir svakog pojedinca. Posebna vrsta sigurnosti koja daje snagu, čak i kad je teško. Ono što brak razlikuje od svake druge forme veze je dubina povjerenja koje omogućuje.
Za vjernike, brak je i sveta stvarnost. Sakrament. Vidljivi znak nevidljive milosti. U njemu Bog ulazi u savez između dvoje ljudi i daje snagu koja nadilazi sve ljudsko. Daje nadu kad ponestane snage, daje svjetlo kad nastupi tama.
Zato vjernici duboko razumiju da se ljubav ne može živjeti kao privremena. Ili ide do kraja ili vene na pola puta.
U vezi u kojoj sve izgleda kao brak, ali se ne zove tako, nije lako pogledati istini u oči. Da je ljubav dar koji se potvrđuje kroz izbor, svakim danom. Ako netko nije spreman izabrati te do kraja, možda nije pitanje koliko još treba čekati, nego koliko još dugo smiješ sebe prešutjeti. Nitko ne želi biti usputna stanica, privremeno rješenje. Zajedno dok ne naiđe nešto bolje. Ona koja nije ta, ali je tu. Vječni plan B.
Kada odnos pukne, posljedice su duboke. Sve se raspada, dnevni ritam, navike, zajednički prijatelji, identitet. Tijelo pamti bliskost, srce tuguje kao za supružnikom. Iako nije bilo sigurnosti koje zavjet pruža, emocionalne posljedice su iste. Možda i gore. Posebna je vrsta rane kada doživiš gubitak odnosa koji nikad nije postao ono što je mogao biti.
Ali sada barem znaš da ljubav koju tražiš zna što hoće i bira te bez zadrške. I znaš da tražiš prostor u kojem ljubav postaje i ostaje odluka. Sveti, zreli, odgovorni DA.
