Bio je to vjerojatno najveći društveni eksperiment ikada proveden u Hrvatskoj. Više od 5.000 zagrebačkih majki i petstotinjak očeva dobilo je priliku puno radno vrijeme skrbiti o 21.000 djece. Prema dostupnim, iako nepotpunim podacima Grada Zagreba, čini se da je gotovo 46 posto korisnika raskinulo radni odnos kako bi se posvetili roditeljskoj ulozi. Najčešće nakon više od desetljeća u svijetu rada. I to ne zbog iznosa koji je mjera nudila, nego zbog onoga što je ponudila: izbor.
Mjera je razotkrila pukotine u narativu koji roditeljstvo gura na marginu. Zato su – uglavnom žene – koje su se odlučile iskoristiti mjeru Grada Zagreba trpile salve uvreda. Jer svaka s više od troje djece etiketirana je kao „ciganka”, a svaka koja sjedi doma „lijenčina”. Bez ambicije. Bez diplome, bez staža ili radne etike.
Da, bilo je zloporaba. Neki su i izigrali sustav. Ali to je argument protiv zloporabe, ne protiv same mjere. Ako se mjera koristi krivo – poboljšaj kontrolu, ne uništavaj ideju. Jer ideja je bila jednostavna i plemenita – prisutnost roditelja u najosjetljivijim godinama djece.
Jer prvi dan kad se vraćaš na posao nakon porodiljnog dopusta i ostavljaš dijete – u tebi se slomi nešto što nijedna količina novca, statusa i časti ne zakrpa. Gledaš to malo biće koje pruža ruke za tobom, a ti okrećeš leđa jer „moraš“. I dok sjediš na sastanku, tvoj mozak procesuira budžet, a tvoje srce ostaje na pragu jaslica. Taj razdor odgovornosti, ambicije i privrženosti – majčinsko je grizodušje o kojem se rijetko priča. Jer „dobra majka“ sve stiže. A ne stiže. Stiže samo osjećaj krivnje, stalni manjak, konstantna sumnja: jesam li dovoljno s djecom? Jesam li loš zaposlenik jer sam majka, ili loša majka jer sam zaposlenik? Zato nije čudno što su se mnoge žene, kad im je prvi put ponuđena stvarna mogućnost izbora, odlučile izabrati vrijeme umjesto novca. Neke od njih iza sebe su imale impresivne karijere.
Oko sedam posto korisnica imalo je višu ili visoku stručnu spremu. Jedna od njih imala je sve što je godinama gradila – i poziciju i plaću, no nakon što je rodila prioriteti su joj se promijenili. “Vrijeme leti. Radije ću imati manje novca i biti doma s djecom, nego plaćati nekoga da ih odgaja dok ja sjedim okružena excel tablicama”, objašnjava. Druga, alumni zagrebačkog FER-a, majka troje male djece, na pitanje žali li što ne koristi svoje stručno znanje, odgovara s osmijehom: „Zbog svog fakulteta danas sam bolja majka. Moja djeca imaju disciplinu, strukturu i razvojni poticaj – sve ono što bih teško pratila s posla.“
Iz primjera tih dviju žene (podaci poznati redakciji) crpimo četiri lekcije.
Prvo – da žene ne odustaju od sebe kad biraju majčinstvo, nego redefiniraju sebe. Drugo – da time ne gube radnu sposobnost, nego sva svoja znanja i vještine prenose na novu razinu: onu koja oblikuje ljudska bića. Treće – da nisu izabrale lijenost, nego odgovornost i prisutnost. Jer biti doma s troje ili više male djece nije odmor. To zna svatko tko je pokušao. Četvrto – da istinska emancipacija žene ne dolazi kroz imitaciju muškarca, već kroz slobodu da žena izabere vrijednosti koje njoj imaju smisla.
Mjeru su birale i žene i muškarci. Većina njih jer zna da postoji vrijeme koje se ne može nadoknaditi. Oni žele doprinositi društvu, ali vjeruju da je podizanje djeteta jednako vrijedan – ako ne i vrijedniji – doprinos. Njih tisuće ruše ideju da su radnička prava – vrhunac borbe, osobito ženske. Jer majčinska su prava uvelike zbog te borbe ostala siroče.
Ostati doma s djecom u ovoj je ekonomiji luksuz. No dio korisnika svjesno je pristao na manje. Ne siromaštvo, nego dostatnost – jer svi oni kažu isto: Dovoljno nam je ono što omogućuje da budemo zajedno.
Protivnici mjere isticali su njezinu dugoročnu neodrživost i nemogućnost povratka žena na tržište rada – ali je i to više govorilo o sustavu, nego o ženama i natalitetu.
Mjera je, na razini grada, imala konkretan, mjerljiv učink. Neumoljiva statistika pokazala se sada, četiri godine kasnije, kada se bilježi pad nataliteta u Zagrebu. Osim ukupnog pada, posljednje analite pokazuju da je broj trećerođene djece pao za više od 30 posto.
“To znači da se rađalo samo radi novaca – što je i najbolji razlog za ukidanje te mjere” – jedan je od najtužnijih komentara na objavljene podatke. Na djeci je zaista teško zaraditi. Djeca su trošak, briga, odgovornost – i radost koju nikakav novac ne može kupiti. Ljudima koji vole i žele djecu – motiv za proširenje obitelji nije “zarada” na djeci. Motiv je osjećaj sigurnosti da ćeš toj djeci moći priuštiti ono osnovno. Ne ljetovanja na Maldivima, ne privatne škole – nego dva para cipela godišnje kad ih prerastu. Topli objed. Vlastiti krevet. Prisutne roditelje.
Četiri godine od ukidanja, vrijeme je da mjeru pogledamo svježim očima: kao ozbiljnu, disruptivnu politiku koja je prvi put priznala vrijednost roditeljske blizine. I kao priliku da raspravimo što su nam dugoročni ciljevi. Jer pitanje nije samo tko će rađati, nego i tko će odgajati.
Žene rađaju kad imaju osjećaj da nisu same. Parovi žele još djece kada osjećaju da će tu djecu moći podići dostojanstveno. I zato, kad je grad prvi put poslao poruku “Vaša obitelj nam je važna” – mnogi su rekli: Sad smo sigurni. To nije bila kalkulacija. To je bio trenutak povjerenja. A samo iz povjerenja se rađa život.
