Neki dolaze svake nedjelje. Neki jednom godišnje na blagdan Svih svetih, a neki… nemaju gdje doći.
U više od tri desetljeća traganja, pronađeno je više od 80 posto nestalih iz Domovinskog rata.
Još uvijek 1.740 svijeća gori bez adrese, kao prkosni plamen koji podsjeća da je istina i dalje zakopana.
Iza te brojke stoje imena koja nikad nisu pročitana na pogrebu i obitelji koje godinama žive u nedovršenom procesu tugovanja. Nijedna majka ne bi trebala nadživjeti svoje dijete, a ona koja proživi čovjeku najveću zamislivu bol zaslužuje odgovore više nego itko.
Kad smrt nema tijelo, žalovanje nema kraj. Pitanje nestalih zato određuje emocionalno zdravlje budućih generacija. Takve traume ne nestaju; one se nasljeđuju. Cijela nacija ostaje zatočenik nedohvatljive istine. Prije ili kasnije, nerazotkriveno postaje rana koja povjerenje u državu i pravdu pretvara u gnoj.
Suze jedne majke još jednom su dokazale da tek otkrivanje istine donosi mir. “Francuz”, kako su ga zvali njegovi suborci u najtežim trenucima obrane Vukovara, došao je braniti malenu zemlju koja nije bila njegova po rođenju. Svoj je život položio za Hrvatsku na Ovčari krvave noći s 20. na 21. studenog 1991., a istina je našla svoj put tek 34 godine kasnije. Pronalazak kostiju Jean-Michela Nicoliera uoči Sisveta proročki je znak i važan korektiv našem zaboravu. Osobito važan u trenucima kada dijelu društva više nije jasno zašto bi netko uopće uzeo oružje u ruke, i još k tome da brani “tuđe”.
Biti na pravoj strani povijesti ovih se dana svelo na povremenu objavu na društvenim mrežama, u znak podrške zemljama koje upravo prolaze pakao ratnih razaranja s kakvim se Hrvatska suočila devedesetih. Najhrabriji borci za istinu organizirat će poneki slabo posjećen prosvjedni skup, udaljen tisućama kilometara od mjesta sukoba. Ljudima zarobljenim u vatrama rata svaka podrška znači, ali ono što je Nicolier napravio neusporedivo je s afektivnim rezoniranjem iz daljine.
Borcima u domovinskom ratu Nicolier je bio opipljivi dokaz da ono što se događa u Vukovaru ima svjedoka izvana. Onda kad su i mnogi ovdje rođeni odlazili, kad je rat ogolio ljudsku prirodu do instinkta preživljavanja, Francuz je pokazao da postoji nešto što nadilazi instinkt. Svjesna odluka odabrati pravu stranu, bez obzira na posljedice.
Zato su posebno maliciozni komentari koji, nakon svega, našeg Francuza nazivaju stranim plaćenikom. Cinično komentiraju njegovu smrt kao uzaludnu jer, kažu, nije izborio ništa osim pljačke privatizacije. Tko zdravim očima gleda, mora se zapitati tko je tu zapravo stranac. On koji je dao život za istinu, ili oni koji bez istine tako ugodno žive?
Naši stari su nas učili da radije prešutimo kada nemamo što lijepo za reći. Vođeni tim savjetom, na vijest o pronalasku četvorice ratnih stradalnika velik dio političkog spektra mahom je ostao bez komentara. Uglavnom oni koji danas iz sigurnosti svojih domova čvrsto stoje uz Palestinu.
Spremnost lijevih da u takvom trenutku zanemare opće civilizacijske norme užasavala bi daleko više, da nije časne iznimke. Siniša Hajdaš Dončić, vođa saborske oporbe, prepoznaje da je pronalazak tijela nestalih u Domovinskom ratu nadstranačko pitanje. Trenutak nadilazi svaku polarizaciju, pa je spreman odati priznanje vladajućima za neumoran rad koji je doveo do pronalaska i identifikacije posmrtnih ostataka Jean-Michela Nicoliera, Zorislava Gašpara, Josipa Batarela i Dragutina Štita.
Na prvi pogled sasvim normalna gesta, na drugi ogroman iskorak za duboko podijeljeno društvo koje je zbog osobnih razilaženja spremno žrtvovati svaku ljudskost. Ljudski je odati počast žrtvi. Ljudski je razumijeti što to znači za obitelji, a što za domovinu. I prepoznati da je zahvalnost jedina emocija za koju u takvom trenutku ima mjesta.
Četiri su obitelji dobile odgovore i priliku za uzemljenje svoje tuge. A grobovi su upravo to, mjesta na kojima tuga nalazi čvrsti oslonac. Tijelo treba grob, a tuga posebno mjesto za žalovanje. Ogledalo u kojem vidimo ono što je bilo, ali i onaj dio nas koji još uvijek voli.
Smrt ne prekida odnos, samo ga premješta u drugi oblik. Na Sisvete se ta istina razlije na grobljima.
Ali dokle god postoji i jedna svijeća bez groba, Hrvatska ima otvoreno poglavlje. Presudno je da ga ispišemo do kraja.
Kad društvo potisne ili zaniječe vlastitu traumu, javljaju se simptomi bolesti. U Hrvatskoj ih vidimo svakodnevno kroz podjele, teorije zavjere, emocionalnu nepismenost i povijesni revizionizam. Svaka neimenovana kost tako lako može postati laž u nečijem udžbeniku.
Da, moramo gledati naprijed. No naprijed se ne ide gazeći po neoznačenim grobovima. Zato je kolektivno sjećanje naša moralna odgovornost. Nacija koja traži svoje mrtve ne ostaje zarobljena u ratu, nego spašava vlastitu dušu. Zreli smo tek onda kad nacionalne rane prepoznajemo, čistimo i pretvaramo u tkivo pamćenja.
“Sjeti se.” Nisu slučajno te riječi više od sto puta upisane u biblijske tekstove. Sjećanje je oblik vjernosti, a zaborav izdaja identiteta i zahvalnosti. Svaka od tih 1.740 svijeća zato je i molitva i opomena. Gore za one koji još traže, ali i za one koji su prestali tražiti. Gore protiv ravnodušnosti, podjela i protiv političkih kalkulacija.
To je možda najdublja molitva koju znamo… molitva prisjećanja i zahvalnosti. Smrt nije kraj samo ako je istina naš početak.
