Ako imaš maternicu, onda si žena. Ako nemaš, nisi. Za Elona Muska stvar je vrlo binarna i krajnje jednostavna, no većina u Europskom parlamentu ima potpuno drugačiji pogled na stvarnost. Kad već manjka snage na ekonomskom i vojnom području, vjetrovima koji pušu iz Amerike europska se krema hrabro suprotstavlja komadom papira. S 340 glasova za, 141 protiv i 68 suzdržanih, parlament je definirao EU stav za UN-ovu Komisiju o statusu žena.
Rezolucija je u mnogim aspektima vrlo progresivna, ali internet rasprave bukte zbog poziva na potpuno priznavanje transrodnih žena kao žena. Ili, kako su to brojni korisnici X-a preveli “sa sumanutog na hrvatski” – Europski parlament rekao je da su i muškarci žene, ako to žele biti.
Redefiniciji su kumovale tvrda ljevica i mlitava desnica. Kao najveći klub u Parlamentu, EPP je osigurao široku, nadideološku većinu zajedno sa socijaldemokratima, liberalima i zelenima. To je i politički važno, jer bez ključnog dijela desnijeg centra rezolucija ne bi imala takvu težinu, niti bi razbila sliku da se radi isključivo o inicijativi progresivnih. Prilika i za hrvatske zastupnike da pokažu svoje prave boje.
U timu “ono si što kažeš da jesi” očekivano su se našli Biljana Borzan, Romana Jerković, Tonino Picula, Marko Vešligaj i Gordan Bosanac. Samo jednu vrstu žena, onu biološku, priznaju četiri muškarca. Rezoluciji su se usprotivili Stephen Nikola Bartulica, Karlo Ressler, Tomislav Sokol i Davor Ivo Stier. Tri su žene izbjegle samoidentifikaciju, pa je Sunčana Glavak ostala suzdržana, dok Nikolina Brnjac i Željana Zovko nisu glasovale.
Teško je zamisliti da itko oko ove teme može “glumiti Švicarsku”, kao da je riječ o tehnikalijama diplomatskog bontona u UN-u. Na stolu je bila definicija žene u međunarodnom političkom dokumentu, a 68 zastupnika se tu “nije štelo mešati” dok je 171 propustio glasovanje. Parlament ne može promijeniti biologiju, ali može promijeniti normativni jezik. A jezik kojim pravo govori s vremenom postaje stvarnost u zakonima, školama i sudnicama.
No logiku samoodređenja stvarni je život već reducirao do veličanstvenih pravnih apsurda. Osobito je zabavan slučaj žene koja se identificira kao mačka i traži da ju sklonište za životinje primi. Kada sklonište to odbije, pokreće sudsku tužbu. Kako je učinjenu joj nepravdu odmjaukala svom odvjetniku i dalje ostaje misterij.
Pravno je zanimljiv i muškarac koji se identificira kao žena s invaliditetom, usprkos potpuno funkcionalnim udovima. Oduvijek se, kaže, osjećao kao žena paralizirana od struka naniže, voza se dobrovoljno u invalidskim kolicima, pa bi valjda bio red i da mu država prizna invalidninu. Mogućnosti zloporabe samoodređenja su beskrajne, a i komički nenadmašne.
Na šupljikavost uporno ukazuje spisateljica J. K. Rowling, koja je davno zaradila titulu transfoba stoljeća. “Ako spol nije stvaran, onda ne postoji istospolna privlačnost”, kaže Rowling. “Ako spol nije stvaran, briše se proživljena stvarnost žena diljem svijeta.” S tim se dijelom slaže i dio feminističkih glasova. Tzv. rodno-kritički feminizam ne odustaje od namjere da se bavi isključivo biološkim ženama. Svako odstupanje ruši im glavnu tezu: žene su kroz povijest potlačene zbog sposobnosti rađanja, zbog fizičke razlike u odnosu na muškarce i zbog društvene organizacije koja je iz toga proizašla. Ako se kategorija “žena” pravno redefinira po principu “budi što god želiš biti”, čupa se korijen iz kojeg je izrasla borba za prava žena. Na to mjesto je zasađen feminizam koji se sada de facto bori za prava bioloških muškaraca. Ima tu i praktičnih pitanja, prije svega sigurnih prostora za žene. Skloništa za žrtve nasilja, sport, svlačionice, zatvori… Nije samo jedan seksualni prijestupnik došao na genijalnu ideju da redefinira vlastiti rod, pa da ostatak robije provede u ugodnijem društvu. I nije jednom publika pljeskala biološkom muškarcu koji u ringu tuče ženu samo zato što je odlučio promijeniti zamjenice. Žene, one rođene s maternicama, gube ekskluzivan pristup prostorima koji su nastali upravo zbog njihove ranjivosti.
Na europskom tlu prevladali su glasovi koji smatraju da je solidarnosti s marginaliziranim skupinama važnija od toga. I u pravu su kad ističu da su trans osobe diskriminirane. Ne samo od zatucanih troglodita, kako se prikazuju svi koji dijele objave Muska i Rowling, nego i od velikog dijela zajednice duginih boja. Odbacuju ih kao strano tijelo, uz opaske “zašto ne možeš jednostavno reći da si homoseksualan?”
Savijanje stvarnosti za potrebe borbe protiv diskriminacije neprihvatljivo je širokom spektru uvjerenja, a za vjernike to je prvorazredni duhovni boj. Onima koji znaju da je spol dio stvorenog reda, da je “muško” ili “žensko” neizbrisiv kod upisan u tijelo, “potpuno priznavanje trans žena kao žena” ne može proći pod tehnički dodatak rezoluciji. Još manje pod neobvezujuću preporuku. Kad se u pitanje dovodi istina o čovjeku, vjernik tu vidi duhovni poremećaj. Unutarnji pokret koji odvaja identitet od tijela, a osjećaj od stvarnosti, udaljava čovjeka od njegova izvora.
Ovo je doista sukob dviju vizija čovjeka. Jedna polazi od identiteta kao samoodređenja, druga od tijela kao dara. No između mora postojati prostor razuma. Nitko zdrav ne želi da osobe s rodnom disforijom trpe nasilje i diskriminaciju, ali nema te redefinicije stvarnosti koja to može spriječiti.
