U slučaju da ste posljednjih tjedana živjeli pod kamenom, Maja Šuput se razvela. Znamo da znate. I vjerojatno znate više o kraju velike instagram ljubavi nego o razmjeni projektila između Izraela i Irana. Vijest o “razvodu godine” ipak je eksplozivnija, vidi se to po broju klikova.
Pa što? Malo nevine razbibrige, odmahnut će rukom prosječni konzument showbiz rubrike. Ne možemo se stalno umarati teškim temama, reći će. Oni budnije savjesti znaju da ničiji razvod nije laka tema, a i da u toj vrsti voajerizma nema ništa nevino.
Ne radi se tu zapravo o Maji.
Da, u svima nama postoji gotovo dječji impuls da zavirimo, da otkrijemo, da saznamo. Ali doista ima nešto u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote, kako je tamburaški megahit davno utvrdio. Samo nam nisu nikad rekli što.
Nijemci bi rekli “Schadenfreude”, osjećaj zadovoljstva ili olakšanja kada se drugome dogodi nešto loše. Najbliža domaća riječ je zluradost, iako ona, za razliku od njemačke bliskoznačnice, često uključuje i aktivnu pakost, pa čak i želju da se nekome zlo dogodi. I zluradost i Schadenfreude simptomi su uzdrmanog osjećaja vlastite vrijednosti.
Pravi je užitak dobiti javnu potvrdu da ni ljepota, ni slava, ni novac ne štite od boli i krahova života. A to nas, makar na tren, čini nadmoćnima. Neka se vidi da ti ljudi na naslovnicama nisu ništa bolji od nas.
Zluradi postajemo kad pomislimo kako su i zaslužili da im javno padne ta njihova maska savršenstva.
Ulazak u tuđe živote, osobito one javno izložene, često je tek odraz emocionalne pustoši u vlastitom. Preko ekrana posežemo za tuđim pričama kako bismo nahranili ono što u stvarnosti više ne nalazimo. Kad su nam odnosi postali plitki, kad više nemamo prijatelja kojem možemo povjeriti vlastiti lom ili nas više nitko ne poziva da čujemo njegov, tražimo bliskost ondje gdje nas najmanje košta. Životi slavnih i polupoznatih postaju zamjena za odnose, a naši klikovi kompenzacija za razgovore koje više ne vodimo. Tuđe krize gledamo kao turske serije. Uostalom, lakše je viriti u nečiju dramu nego se zagledati u svoju prazninu.
Klik koji se hrani tuđom nesrećom nije neutralan čin. Naša znatiželja, kad nema plemenitu namjeru, čini nas suučesnicima trgovine intimom. To je oblik ogovaranja. Obrasci su isti: tu je želja da znamo ono što nije naše da znamo, potreba da komentiramo tuđe izbore bez osobnog odnosa i skrivena radost zbog tuđe slabosti.
I dok kod “pravog” ogovaranja još imamo i partnera u zločinu, u digitalnom svijetu to možda jest grijeh bez svjedoka, ali ne bez posljedica.
Tuđa bol bi nas trebala dotaknuti, a ne zabaviti.
U pozadini našeg traganja za senzacijom je zavist, zato se rugamo onome što potajno i sami želimo. Uz taj nered prikrada se oholost, skrivena u prešutnoj osudi: „Ja bih to pametnije“ ili “Meni se to ne može dogoditi”. I u konačnici tu je duhovna lijenost u kojem nas ništa dublje više ne zanima jer smo otupjeli od stalnog hranjenja površnošću. Duboke misli nam postaju naporne, postajemo pasivni i nešto još puno gore. Ravnodušni.
To je najsuptilniji oblik duhovne smrti. Ravnodušnost ne boli i ne traži pažnju, ali polako gasi svjetlo suosjećanja i sposobnost da nas istina promijeni.
Bdijmo dakle. Jer nije se jednom dogodilo da dođeš na portal vidjeti hoće li biti kiše za vikend i završiš čitajući o nevjeri poznatog glumca ili smiješnim fotošop greškama kćeri slavnog pjevača.
Nije ti to bila namjera. Znaš da ti to ne treba. Ali te vuče naslov, atraktivna slika i optimalna doza neukusa.
“Ma meni je to glupo”, reći ćeš nakon što pročitaš članak o novoj zvijezdi Braka na prvu. Ali uzmi trenutak i odgovori sebi iskreno: Zašto onda klikaš na to? Tražiš li smisao ili samo novu dozu podražaja?
To je perfidna moć algoritma, pravdamo se. Bombardira nas probranim sadržajem, ne poznaje etiku, ali savršeno razumije doseg i učinkovitost. Učinkovito je ono što izaziva reakciju, pa makar to bio emoji povraćanja. Zna se da ljudi više klikaju na razvode nego na pomirenja, na afere više nego na dugovječne brakove. To znaju i novinari kojima kriterij za objavu odavno nije važnost, nego viralnost. Uredničku odgovornost zamijenili su pokazatelji angažmana i Pilatova logika: publika to traži. Moderna rulja više nema baklje nego svjetleće ekrane. U toj virtualnoj sudnici nitko ne viče doslovno: „Raspni, raspni ga!“, ali klikova i komentara ima dovoljno da se presuda izvrši.
Rulji u inat, Maja Šuput i dalje se prkosno smiješi sa svih naslovnica. Iako se nikog od nas njezin razvod ne tiče, ipak je jedna od najkomentiranijih “vijesti”. Njezin privatni trenutak postao je kolektivna projekcija, nacionalni ventil za emocionalni i duhovni nered. A to je, zapravo, daleko tragičnije za nas nego za nju.
Nitko u kolektivu voajera okupljenih na digitalnoj trač-partiji ne može oprati ruke od vlastitih klikova. Zvuči dramatično, ali jedan klik doista nas može odvesti dublje u molitvu, ali i u ogovaranje, pa i na puno mračnija mjesta.
Klik je i moć i izbor. Oblikuje naš svijet i nas same – jer kad biraš prazno, postaješ prazan. Zato je u virtualnom prostoru, više nego igdje, važno u malome biti vjeran. Pogrešan izbor plaćamo gubitkom vremena i sposobnosti suosjećanja. Život najbrže curi kroz prste u onome što nas zaokuplja, a ne ispunjava. Visoka cijena lakomislenosti.
