„Možda smo i mi žene krive što muškarci bježe u kupaonicu s mobitelom.“ Komentar kao pljuska ispod prošle kolumne o muškarcima i pornografiji. Nije čudo što je izazvao rafal obrane da su muškarci sami krivi za svoju pasivnost, nezrelost i kukavičluk. No ispod bijesa pravednica nazire se nešto neugodnije: istina o sve većem jazu između onoga što muškarci žele i onoga što ženama treba.
Pogrešno je misliti da je pornografija isključivo muška stvar. 85 % žena priznaje najmanje jedan susret s takvim sadržajem, a prema podacima najvećih platformi, trećina redovnih korisnika su žene. Ono što biraju govori nam više od brojki.
Za razliku od muškaraca, koji traže sirove, eksplicitne i žestoke scene, među ženama su najgledanije lezbijske scene, iako su u velikoj većini posve heteroseksualne. Nije to (samo) znatiželja, već činjenica da je u ovakvim videima žena subjekt a ne objekt. Tempo je sporiji, a dodir pažljiviji i zaigraniji.
Sve češće klikaju i na videozapise pravih parova, a u pretraživače porno stranica upisuju riječi “strastveno”, “polako” ili “romantično”. “Tradwife” i “modesty” sadržaji su u porastu jer traže sadržaje koji podsjećaju na stvarnost, gdje tijela nisu savršena, ali dodiri jesu.
Žena ne reagira prvenstveno na podražaj, već na okidače značenja. Vidljivo je to na snimkama moždane aktivnosti pri konzumaciji pornografije. Dok se muški mozak aktivira u centru za nagradu gotovo automatski na vizualni okidač, ženski mozak pokazuje pojačanu aktivaciju u područjima odgovornima za emocije, empatiju, anticipaciju i narativno procesuiranje.
Drugim riječima, umjesto samih slika, nju zanima ono što slika obećava. Uzbuđuje ju atmosfera, ton glasa, pogled i napetost iščekivanja. I više od svega, osjećaj da je žena s kojom se poistovjećuje u toj priči stvarno željena. Njezin je put do uzbuđenja zbog toga u pravilu dulji, ali i dublji. Ona i u erotici prije svega traži odnos, a odnosa bilo koje vrste u stvarnosti je sve manje.
Slikovito to dočarava podatak da današnji prosječni 30-ogodišnjak u godinu dana ima otprilike jednak broj spolnih odnosa kao prosječni 70-godišnjak. Svijet je, naime, već dugo u seksualnoj recesiji. Iz istraživanja u istraživanje potvrđuje se su Milenijalci i Gen Z najmanje seksualno aktivni od svih naraštaja otkako je mjerenja.
Naivan katolik mogao bi čestitati novim generacijama na čednosti, ali manje seksa ne znači više vrline. To samo ukazuje na više povlačenja, više otuđenosti i sve veće okretanje sebi umjesto drugome. I da, porast konzumacije pornografije, osobito među ženama, simptom je toga.
Sve što znamo nakon desetljeća istraživanja ženskog užitka, netko je dobro unovčio. Tržište erotskih aplikacija i audioknjiga za žene posljednjih je godina eksplodiralo, a masturbatorna tehnologija prerasla je u industriju vrijednu milijarde. Uređaji više nisu samo „pomagala“, nego sofisticirani alati s AI glasovnim asistentima i biofeedback senzorima. Najbrže rastući segment čine tzv. narativno sinkronizirani erotski masažeri, koji kombiniraju sve uvide o tome što žene žele i trebaju, od dubokog muškog glasa do precizno tempiranih vibrirajućih uzoraka. Muškarac nepotreban. Samo slušalice u ušima, masažer i slobodan vikend. Nakon toga na stranicama prodavača “opreme” niču viralne recenzije u kojima se iskustvo korištenja opisuje kao susret sa Svevišnjim.
Nema tu ni susreta ni Svevišnjeg. I dalje si u praznom krevetu, u sigurnoj izolaciji od svega stvarnog i svega svetog.
Moralna histerija, reći će seksualno oslobođeni. Podastrijet će i niz podataka o tome kako uživanje u pornografskim sadržajima i samozadovoljavanju dokazano povećavaju kvalitetu odnosa i broj orgazama kod žena. Možda. Ali pita li itko u tim istraživanjima gdje su te žene u mislima dok postižu orgazme u dvoje?
Naime, i do 46 % žena u manjim studijama priznaje da ne mogu postići vrhunac bez mentalnih slika koje nisu povezane s partnerom. On je tu, ali one nisu. Stvarnost je tek pozadina fantazije. Znaju i muškarci nestati iz trenutka, no žene češće koriste takav oblik disocijacije usred spolnog čina.
Zašto je svakoj drugoj ženi potreban bijeg baš kad bi um, duh i tijelo trebali biti potpuno prisutni s drugim? Prvi odgovor je nedostatak emocionalne povezanosti. Drugi je strah. I ona sve teže podnosi neizvjesnost stvarnog odnosa. Dovoljno je znati da si gola, sa svim svojim nesavršenostima, pred pogledom koji te (svjesno ili nesvjesno) uspoređuje sa slikama kojima se potajno hrani. Kontakt s partnerom postaje nespretan, nepredvidiv, prepun nelagoda koje umanjuju užitak. Odrađuje se.
„Možda smo i mi žene krive što muškarci bježe u kupaonicu s mobitelom.“ A možda svatko nosi svoj teret krivnje. Seksualna recesija je posljedica dublje krize, hiperinflacije požude i deflacije bliskosti. Sve je manje tjelesnosti u dvoje jer je sve manje bliskosti u dvoje. Naočigled pucaju i zadnje niti povezanosti.
Kad nestaju veze na intelektualnoj, emocionalnoj i duhovnoj razini, tada žene sve manje osjećaju potrebu za dodirom. Ili su odsutne kad do dodira dođe. A biti prisutan u pogledu, dodiru i ranjivosti… to je mjesto gdje susrećemo drugo biće, ali i nešto veće od sebe. Tko vjeruje, reći će: Boga. Tko ne vjeruje, reći će: puninu. Za sve vrijedi isto. Samo u potpunoj prisutnosti događa se istinska bliskost. Sve ostalo je skrivanje od Života.
